Cerjanska pećina, samo za najodvažnije

15 kilometara od Niša nalazi se Cerjanska pećina. Zna se gdje je početak, ali se ne zna gdje je kraj: već po utvrđenim podacima je dugačka 6.025 m i već tako je druga ili treća po dužini u Europi. Puna je dvorana različite veličine i tijesnih hodnika pa je prošle godine Zavod za zaštitu prirode pronašao vezu između pećine i Kraške jame. U tom slučaju je dugačka 7.100 m.

Od trenutka ulaska u pećinu počinju igre bez granica i prepreke koje se moraju premostiti. Osim što je dugačka, pećina je i duboka: da bi se prešlo 1.000 metara dužine mora spustiti i na 200 m dubine. Ovisi o spremnosti i vještini spelologa, ali računajte na barem tri, četiri sata puta. I to pod punom opremom.

Šljem, vodonepropusne čizme, ribarske hlače ili neoprensko odijelo od glave do pete – ništa nije dovoljno da ostanete suhi. Već u prvih tri minute morate u vodu jer je pećina zapravo ponor rječice Provalije koja vas čitavo vrijeme prati. Negdje se mora i puzati, ali je tu i nagrada: prekrasni prizori podzemnog svijeta.

I ova pećina je prepuna nakita: ima ih svih oblika, veličina i boja u dvoranama visine od 15 do 40 metara. Osobitost ove pećine su heliktiti: čini se da oni prkose svim zakonima fizike i sile teže. Jer on visi u svim pravcima.

„Heliktiti su rijetkost u našim pećinama, a u dubljim dijelovima Cerjanske pećine prevladava baš takav nakit. Oni nastaju djelovanjem propuha, strujanja zraka i u jednom visokom kanalu imamo čitave stupove koji su nalik kaktusima. To su heliktiti koji prkose svim zakonima“, za DW kaže speleolog i vodič Nebojša Petrović, čuvar prirodnog dobra „Cerjanska pećina“.

Pećinski nakit nije jedino čemu se posjetioci mogu diviti. Tu je i vatreni daždevnjak koji se nalazi na listi strogo zaštićenih divljih životinjskih vrsta. Pećina je puna daždevnjaka i često se dogodi da plivaju oko vaših nogu.

Temperatura u pećini je 12 stupnjeva i ljeti i zimi. Čak i sa mokrim nogama, stalno kretanje vam pomaže da zaboravite hladnoću. A stalno treba i misliti kamo se i gdje se kroči: provlačenje kroz uske hodnike u kojima se ne zna dubina vode (lako seže i do grudi) i kojima se ne zna kraj pojačavaju adrenalin posjetitelja. Ovaj hodnik je prava šetnica u usporedbi sa nekim drugima.

Hodnici čine pravi labirint sa gomilom zamki u vodi i klizavog kamenja i lako se ostaje bez ravnoteže. Najveći strah jest da se ne ugasi lampa i da ostanete u mraku. Pećinu je zato moguće posjetiti samo u manjim skupinama uz pomoć profesionalnih vodiča.

Nebojša Petrović je vodič kroz pećinu već deset godina i rado je pokazuje posjetiteljima: „Posebna je po mnogo čemu. Eto, ne može niti ući svatko. Ima jako teških elemenata, ima jako teških uspona, puno vode. Ona će stalno ostati neistražena jer se konstantno pronalaze neke nove mogućnosti da se proba, da se promuva tuda, puzi se, diže se, spušta. Ona je za ekstreme.“

Iako se za nju zna odavno, a prvi put je istraživana 1976. godine mnoge dvorane u Cerjanskoj pećini još uvijek nemaju imena pa se traže kumovi. Svaka figura budi različite asocijacije, zbog čega možda i nije teško dati ime nekoj od njih.

Drugi stanovnici pećine je i više vrsta šišmiša koji su se tamo nastanili. Tu su različute vrste roda potkovičara kao i dugoprsti večernjak, mali mišouhi večernjak i dugokrilni ljiljak. Sve to skupa razlog je zašto je Cerjanska pećina pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika prirode još od 1998. kao prirodno dobro najviše kategorije.

Vrlo nepristupačna i malo poznata, Cerjanska pećina je izuzetan biser prirode. O njoj brine Nebojša Petrović, ali Direkcija za izgradnju grada Niša također ima velikih planova: napraviti centar za posjetioce, a treba i uložiti u promociju ove prirodne ljepote. Nikad neće dolaziti autobusi dokonih turista, ali Nebojša se nada otvoriti vrata za više ljubitelja ekstremnog sporta.