Bundeswehr: „Ne prodajemo pse koji su služili Njemačkoj“

Becks je trebao bit pas čuvar, ali rekli su da je za to previše mekan, nježan i pospan. Baš takvog je htjela Ramona Bernhard.

„Znala sam da ne želim istreniranog psa čuvara. Opasnost i odgovornost su mi tu preveliki“, kaže Bernhard.

Ona je inače bojnica, zapovijeda jednom postrojbom u vojnoj policiji. Kad je Becks otpao iz službe, Bernhard se prijavila da ga usvoji.

Ali, do toga je trebalo napraviti par koraka. Prije svega, morala se prijaviti školi za službene pse u Ulmenu i tamo proći tjedan dana obuke, uz polaganje praktičnog i teorijskog ispita.

Službeno, taj ovčar zauvijek ostaje pas Bundeswehra. Smije ići s časnicom na posao i uživati u vojarni. Ponekad džogira s vojnicima. Ali onda sa njom ide kući. Bundeswehr plaća troškove veterinara i 75 eura mjesečne mirovine za psa.

„Dobitna kombinacija za sve. Posebno za psa“, ispričala je Bernhard za službenu web-stranicu njemačkog Bundeswehra.

Pas za par eura…

Malo drugačije stvari stoje u Srbiji, sudeći po oglasu koji je nedavno objavila vojarna „Knjaz Miloš" u Nišu. Nudilo se 25 „rashodovanih" pasa na slobodnu prodaju – po cijeni od 400 do 3.000 dinara (3,50-25,50 eura).

To je podiglo prašinu u javnosti i izazvalo komentare u kojima se takva rasprodaja pasa uspoređuje s buvljakom i čak dovodi u pitanje dobrobit životinja.

Ministarstvo obrane se branilo od optužbi: „Upravo zbog želje da se psi koji više nisu sposobni za vojnu službu što prije udome kao kućni ljubimci i ostatak života provedu okruženi pažnjom i ljubavlju, njihova prodajna cijena je simbolična“, priopćili su.

Tvrde da često pse uzmu njihovi bivši vodiči ili drugi vojnici. Ali, oglas je otvoren za sve.

U izjavi Ministarstva stoji da su ti njemački i belgijski ovčari – i pokoji šarplaninac i labrador – došli u godine za penziju odlukom veterinara. I da su bili tragači, čuvari i zaštitni psi.

To je pak privuklo nove komentare – kako može zaštitni pas, treniran za napad, da dođe kod bilo koga? Pas nenaviknut na „civilni“ život ili djecu. Zar to nije opasno?

Kako to rade Nijemci?

Da bismo to razjasnili, telefoniramo u Ulmen kod Koblenza, gdje je Škola za službene pse njemačke vojske. Na vezi je potpukovnik Daniel Heuchert, zamjenik zapovjednika. Odgovara vojnički kratko i jasno.

Kaže, Bundeswehr ne prodaje „pse van službe" – to su umirovljeni ili „rashodovani" psi koji su ranije služili.

„Mi odgajamo i obučavamo pse. Događa se da neki ne ispunjavaju vrlo stroge kliničke uvjete za vojsku, a inače im ništa ne fali. Takve vojska može prodati kad su vrlo mladi, do godinu dana“, priča Heuchert.

„Ali nikako ne prodajemo pse nakon što su služili Saveznoj Republici Njemačkoj“, dodaje.

Odluku o mirovini donosi veterinar. Pas ostari, postane trom, zubi se klate, dolaze kronične bolesti. Ili jednostavno padne na godišnjem testu. Ili, kao Becks, ispostavi da je previše stidljiv za vojnog psa.

Zaštitni psi se ne daju bilo kome

„Prva opcija nam je da bivši vodič tog psa preuzme brigu, dok Ministarstvo obrane plaća mjesečnu naknadu i troškove veterinara. To je dobrovoljno. Ali, većina vodiča to uradi“, kaže potpukovnik.

Ako vodič neće ili ne može – recimo jer u službi mora uzeti novog psa – onda se traži neki drugi vojnik ili civil da udomi penzionera.

„Tu imamo dugu listu zainteresiranih. Pišemo im, oni dolaze, procjenjujemo da li pašu uz psa, da li se slažu. Ako sve uspije, potpisujemo ugovor", dodaje Heuchert.

Ali, to vrijedi za pse tragače, a ne za zaštitne pse. Oni se nikako ne daju osobama koje nisu prošle posebne obuke.

„Ti psi uče da napadnu napadača i ugrizu“, kaže sugovornik DW-a. „Civil nema kvalifikacije da se odnosi prema njemu, da ga smiri kad se osjeća ugroženo. Civilni vlasnici pasa nemaju obvezu da budu obučeni za to.“

Broj pasa – vojna tajna

U svakom slučaju, pas doživotno ostaje vlasništvo vojske. To znači da vojska plaća, ali i da može oduzeti psa – ako se dozna da se drži u lošim uvjetima kod udomitelja.

Koliko tako udomljenih pasa ima? Vojna tajna, kaže potpukovnik Heuchert. Ali ipak otprilike navodi da ih trenutačno ima par stotina.

Nekolicina koja iz raznih razloga nije udomljena i dalje je u kasarni u Ulmenu. Drže ih na „milostinji". Nijemci za to imaju izraz „Gnadenbrot", nekada korišten za odnos prema konjima koji više nisu od koristi.

Vojnička terminologija je stroga, baš kao i u Srbiji. Ali, „milostinja“ samo znači da penzioner koji nije udomljen ima hranu, šetnje i njegu, kao i pas u službi.

I policijski psi idu u mirovinu

Inače, sličan je odnos u Njemačkoj i prema policijskim psima. Javni servis MDR pisao je o Gustavu, psu-tragaču koji se nedavno umirovio.

Gustav je bio prvi pas treniran da otkriva ljude u pokrajini Saska-Anhalt. I naradio se! Za deset godina 243 puta išao je u akciju. Svojim nosom pronašao je 23 nestale osobe i 17 bjegunaca od zakona.

Policijski psi u penziji također obično ostaju kod vodiča, kojima pokrajina dodaje 75 eura na plaću i preuzima veterinarske troškove. Kao mirovina za psa.

U Srbiji pas penzioner ne dobiva novac. U utorak je u Beogradu održan i protest vojnih umirovljenika – ljudi, ne pasa. Premda bi i oni možda mogli prosvjedovati zato što ih nakon službe tek tako prodaju bilo kome.