"Srbija je u prvoj sezoni serije Autoritarnost i diktatura"

DW: U Srbiji je od početka prosvjeda uhićeno na stotine ljudi, a dvadesetak ih se tereti za nasilno rušenje ustavnog poretka. Policija protiv demonstranata nerijetko upotrebljava prekomjernu silu. U Bjelorusiji ste bili optuženi zbog utaje poreza, budući da ste sudjelovali u prosvjedima protiv Aleksandra Lukašenka. Čini li Vam se da Srbija počinje ličiti na Bjelorusiju?

Andrej Gnjot: Dok smo u Bjelorusiji promatrali našu zemlju i države u kojima se autoritarizam postepeno pretvarao u diktaturu, imali smo običaj reći u šali: izgleda da svi koriste isti priručnik. „Priručnik“ je bila knjiga s uputstvima koja se u vrijeme SSSR-a dijelila predavačima, stranačkim dužnosnicima, agentima KGB-a.

Da, djeluje kao da režimi koji zloupotrebljavaju vlast i zakon postupaju po istom priručniku. Ono što danas vidim u Srbiji podsjeća me na Bjelorusiju oko 2006. godine. Ne bih povlačio direktne paralele, za to je potrebna stručnost kada je riječ o srpskoj politici. Ali, vidim obrasce koji se ponavljaju. Tu se uklapa ona gorka šala – kao da svi čitaju iz istog priručnika.

Ipak, u jednom trenutku je u Bjelorusiji bilo više od 1.000 političkih zatvorenika, što u Srbiji nije slučaj. Barem za sada. Bjelorusija je jedina država u Europi u kojoj i dalje postoji smrtna kazna. Koje su za vas ključne razlike između Srbije danas i Bjelorusije?

U Bjelorusiji sada ima više od 1.300 političkih zatvorenika, a stvarni broj je znatno veći. Mogu to potvrditi iz iskustva: jedna organizacija za ljudska prava odbila me je priznati kao političkog zatvorenika, jer nisam ispunjavao njihove kriterije. Po njihovom mišljenju, morao bih izdržavati kaznu u bjeloruskom zatvoru. Srećom, do toga nije došlo, jer da jest, danas ne bih razgovarao s Vama. Jednostavno, ne bih preživio.

Lukašenkov režim nekad pusti nekolicinu političkih zatvorenika, ali uhapsi nove. Na taj način „rezervoar talaca“ ostaje pun. Broj političkih zatvorenika u Bjelorusiji ostaje zastrašujuće stabilan.

Kada je riječ o razlikama između Srbije i Bjelorusije, upotrijebit ću metaforu blisku mom poslu filmskog redatelja: Srbija se nalazi usred prve sezone serije „Autoritarnost i diktatura", Bjelorusija je pri kraju treće.

Ipak, želim naglasiti nešto što mi ulijeva nadu. Vidio sam da pravosuđe u Srbiji djelomično funkcionira. Dok sam bio u Srbiji, Viši sud je brzopleto donio odluku o mom izručenju Bjelorusiji. Ali, Apelacijski sud je moj slučaj ozbiljno uzeo na razmatranje i poništio presudu Višeg suda.

Bio sam ohrabren, jer je pravosuđe u Srbiji još uvijek živo. Daleko je od savršenog, pod pritiskom je, ali postoji prostor za pobjedu zakona. U Bjelorusiji sudovi odavno ne ispunjavaju svoju funkciju. U Srbiji se još ima što braniti i na čemu graditi.

Blokade širom Srbije traju više od dva tjedna. Mnogi su uvjereni da se nijedna policija ne može boriti protiv rasprostranjene građanske neposlušnosti, dok neki strahuju da bi policija mogla postati još brutalnija. Što vam djeluje realnije?

Postoje dva scenarija: ili dolazi do otvorenog sukoba u kome se koristi sila, što može imati razorne posljedice, ili se pojavljuje neka druga sila koja intervenira prije nego što bude kasno. To može biti frakcija unutar vlasti koja se ne slaže s postupanjem sigurnosnih službi. To može biti koalicija političkih lidera koja staje u obranu mirnih građana. To može biti parlament koji odbija šutjeti. Možda čak i samo jedna utjecajna ličnost koja preokrene situaciju.

Kada se građani suoče s brutalnom silom, netko mora reagirati. Bez trećeg aktera, koliko god prosvjed bio masovan i opravdan, riskira da bude zgažen.

Dakle, nasilno gušenje jest realan scenarij, ali pojava druge sile koja je sposobna zaštititi ljudska prava jedina je prava šansa da se tragedija spriječi. I ta šansa bi se morala iskoristiti.

Uoči prosvjeda 15. ožujka u Beogradu 12 aktivista iz Novog Sada osumnjičeno je da su pozivali na nasilnu promjenu ustavnog uređenja. Kaznena prijava temeljila se na snimci prisluškivanog razgovora koji je pribavila BIA. Slično se dogodilo i uoči prosvjeda 28. lipnja kada je sedmoro ljudi uhićeno. Jesu li te metode slične onima koje provodi režim u Bjelorusiji?

Da, optužbe zasnovane na prisluškivanim razgovorima podsjećaju na ono što smo doživljavali u Bjelorusiji. Lukašenko je 2010. godine dozvolio sustav kontrole, tj. zahtjev internet-providerima da instaliraju opremu koja je bilježila pozive i poruke na internetu. Državne institucije dobile su pristup svim privatnim komunikacijama u zemlji.

Amnesty International je 2016. godine objavio izvještaj o prisluškivanju razgovora aktivista, novinara. Aktivisti „Cyber partizani" kažu da su sa servera MUP-a preuzeli 1,5 terabajta snimljenih razgovora, samo iz 2021. Snimke su uključivale razgovore s ruskim diplomatima. To je bio neoboriv dokaz da je nadzor u Bjelorusiji bio sustavan, da je obuhvaćao sve slojeve društva.

Nije bilo pretpostavke nevinosti i zaštite privatnog života. Samo prisluškivanje, hapšenje, optužbe. I da, to je monstruozna praksa koju autoritarni režimi koriste kako bi zadržali potpunu kontrolu nad svojim društvima.

Puštanje aktivista iz Novog Sada izazvalo je bijes predsjednika Srbije koji ih je nazvao teroristima. Je li Lukašenko imao slične izljeve bijesa?

Da, ali Lukašenko se nije zaustavio na agresivnoj retorici, on je javno davao instrukcije dužnosnicima da zanemare zakon. Prilikom postavljanja novog državnog tužitelja je rekao: „Znate, ponekad nije sve u zakonima. Treba poduzeti oštre mjere da se zaustavi sav taj šljam koji misli da je nešto."

Posebno je uznemirujući način na koji Bjelorusija koristi optužbe za izvršenje terorističkog akta. One se koriste ne samo za uklanjanje političkih protivnika u zemlji, već i za progon aktivista u inozemstvu.

Franak Viačork, savjetnik (nekadašnje čelnice opozicije) Svetlane Tihanovske osuđen je u odsustvu na 20 godina zatvora, dok je Aleksandar Feduta, filozof i povjesničar, uhapšen u Moskvi i izručen Bjelorusiji. Osuđen je na deset godina zatvora zbog zavjere za preuzimanje vlasti i za teroristički akt. Smješten je u zatvor najvišeg stupnja sigurnosti.

Koju biste poruku uputili studentima, građanima u Srbiji, a što biste rekli novinarima, budući da ste u Bjelorusiji radili i kao novinar?

Duboko poštujem i divim se svima koji kritički promišljaju o pravcu u kojem ide njihova zemlja, koji ostaju angažirani, koji biraju odgovornost umjesto ravnodušnosti. Iako mi se najteže poglavlje života dogodilo u Srbiji, dio mog srca ostaje s vama. Zaslužujete slobodu. I radost. I apsolutno zaslužujete poštovanje.

Andrej Gnjot, bjeloruski aktivist, proveo je u Srbiji godinu dana. Kada je Apelacijski sud u Beogradu ukinuo odluku o njegovom izručenju Minsku, otišao je na teritorij EU-a gdje pokušava dobiti politički azil.