Bivše sovjetske republike: distanciranje od Rusije?

Sklapanjem mirovnog sporazuma između Azerbajdžana i Armenije trebao bi biti okončan višedesetljetni sukob oko regije Gorski Karabah. Sporazum je potpisan u kolovozu tijekom sastanka azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva i armenskog premijera Nikola Pašinjana s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom u Bijeloj kući.

Riječ je o azerbajdžanskoj regiji u kojoj su pretežno živjeli Armenci. Azerbajdžan je 2023. uspio vratiti kontrolu nad tim područjem nakon čega je uslijedio masovni egzodus oko 100.000 Armenaca.

U Bijeloj kući je dogovoren i strateški tranzitni koridor kroz Južni Kavkaz, nazvan „Trumpova ruta za međunarodni mir i prosperitet". Američki predsjednik je tom prigodom potpisao s dvojicom čelnika i odvojene sporazume o energetici, tehnologiji, gospodarskoj suradnji, sigurnosti granica, infrastrukturi i trgovini. Time je izravno povećan utjecaj SAD-a u ruskoj sferi interesa.

Američko posredovanje u Gorskom Karabahu: poniženje za Rusiju?

Ovo američko posredovanje vjerojatno je dosad najvidljiviji znak smanjenja utjecaja Rusije u državama nastalima nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Moskva je službeno pozdravila sporazum. "Sastanak kavkaskih republika u Washingtonu, uz posredovanje američke strane, mora se pozitivno promatrati. Nadamo se da je ovo korak prema miru", rekla je glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova.

No iz manje službenih izvora stižu drugačiji komentari. Primjerice, desničarski nacionalistički ruski novinar Aleksandar Dugin napisao je na platformi Telegram: "Ovo je strašno poniženje za Rusiju. (...) To je potpuni poraz, potpuna katastrofa za našu politiku na Južnom Kavkazu."

Za Fariza Ismailzadea, neovisnog zastupnika u azerbajdžanskom parlamentu, podrška SAD-a je logičan korak. „Naš je cilj neovisnost", rekao je on za DW. „Mi se ne želimo odvojiti od Rusije i onda postati marioneta Zapada. Stvaramo nove saveze sa srednjom Azijom i Turskom kako bismo se osigurali."

Azerbajdžan ima sporazum o suradnji s Turskom od 2010. Ove su godine dvije zemlje potpisale i sporazum o sigurnosti.

Napetosti između Rusije i Azerbajdžana rastu

Odnosi između Rusije i Azerbajdžana zategnuti su već mjesecima. Povod je bio pad azerbajdžanskog putničkog zrakoplova krajem prosinca 2024., nakon što ga je pogodila ruska protuzračna raketa dok se približavao čečenskoj prijestolnici Groznom. Poginulo je 38 ljudi.

Nakon početnog oklijevanja, ruski predsjednik Vladimir Putin je ipak kontaktirao predsjednika Alijeva - ali samo kako bi se ispričao zato što je do rušenja zrakoplova došlo u ruskom zračnom prostoru. "Rusija nam nije pokazala poštovanje koje zaslužujemo", komentirao je azerbajdžanski politolog Nariman Alijev u intervjuu za DW.

To znači da se urušio važan stup bilateralnih odnosa, objašnjava Rusif Husejnov, osnivač think tanka Topchubashov Center u glavnom gradu Azerbajdžana Bakuu. „Do sada su šefovi država dviju zemalja uvijek izravno razgovarali jedni s drugima i tako rješavali sukobe", objašnjava Husejnov u intervjuu za DW. „Azerbajdžan je uspio održati istu distancu i prema Rusiji i prema drugim silama jer smo gospodarski jaki zahvaljujući našim rezervama nafte, a imamo i sigurnosni kišobran koji pruža Turska.“

Sada se gomilaju diplomatski incidenti – ruska policija uhitila je osumnjičene azerbajdžanske teroriste, a azerbajdžanske sigurnosne snage su, pak, uhitile osumnjičene ruske trgovce drogom. Nedavno je, prema izvješćima medija, Rusija napala energetska postrojenja azerbajdžanske tvrtke SOCAR u Odesi u Ukrajini.

Azerbajdžanska vlada zaprijetila je ukidanjem zabrane isporuke oružja Ukrajini ako Rusija nastavi s ovim bombardiranjima, navodi zastupnik Ismailzade. "Do sada je naša zemlja isporučila samo humanitarnu pomoć i dizelske agregate u vrijednosti većoj od 30 milijuna dolara."

Bivše sovjetske republike emancipiraju se od Moskve

Za zemlje poput Azerbajdžana rat u Ukrajini je "prilika", kaže Ismailzade. I objašnjava: "Time je Rusija zauzeta negdje drugdje. Imamo više prostora za jačanje diplomatskih odnosa s drugim zemljama - također zahvaljujući našem uspjehu u Karabahu."

Stručnjak Husejnov vjeruje da je Azerbajdžan uspio postići povlačenje ruskih trupa iz Gorskog Karabaha upravo zbog rata u Ukrajini. "Mnogi bi pomislili da je to nemoguće - jer postoji mit da ruske trupe, jednom kada su tamo, nikada ne odlaze. Ali Rusija je vjerojatno jednostavno bila preopterećena", kaže on. Ruske trupe trebale su ostati stacionirane u Gorskom Karabahu barem do 2025. godine.

Od početka ruske agresije protiv Ukrajine i druge su bivše sovjetske republike promijenile ton prema Moskvi, kaže za DW Dilnoza Ubaydullaeva s Instituta za nacionalnu sigurnost Australskog državnog sveučilišta u Canberri. Na primjer, predsjednik Tadžikistana Emomali Rahmon je u listopadu 2022. od Putina javno zatražio više poštovanja prema njegovoj zemlji.

„Rusija je slovila kao supersila, ali Moskva nije uspjela preuzeti Ukrajinu u roku od nekoliko dana, kako je bilo planirano", rekla je politologinja Ubaydullaeva. „Zemlje u regiji su to primijetile", dodaje ona. Uz to, napominje, međunarodne sankcije izoliraju Moskvu i slabe ugled ruske vlade.

"Multivektorska vanjska politika" umjesto odanosti Moskvi?

Dok su neke države, poput Kazahstana i Kirgistana, postale tranzitne zemlje zbog sankcija i izvoze zapadnu robu u Rusiju koja se zapravo nalazi pod sankcijama, ova politologinja ističe da su istovremeno mnoge bivše sovjetske republike stavile veći naglasak na "multivektorsku vanjsku politiku" - odnosno održavanje kontakata s raznim zemljama.

"Kina postaje sve važnija - Rusija je sada postala mlađi partner ove zemlje", kaže Ubaydullaeva. Godine 2023. održan je prvi summit Kine i srednje Azije u Xianu u Kini, na kojem su sudjelovali šefovi država Kazahstana, Uzbekistana, Kirgistana, Tadžikistana i Turkmenistana.

Međutim, svi ti napori prema neovisnosti imaju svoje granice, smatra politolog Alijev. „Naše zemlje su jako dugo bile kolonije Moskve. Zato imamo postkolonijalni sindrom", kaže on. „Šefovi država nastalih nakon raspada Sovjetskog Saveza odrasli su s tim da je Rusija broj jedan. Oni se osjećaju povezani s Moskvom. To se neće promijeniti barem do sljedeće generacije – za deset ili 20 godina", zaključuje Alijev.