Banalnost zla tajne službe DDR-a

„Drugovi, moramo znati sve!“ – tom je rečenicom Erich Mielke, koji je od 1957. do 1989. vodio Ministarstvo za državnu sigurnost, poznato kao Stasi, svojim zaposlenicima dao jasan zadatak: sustavno nadzirati građane DDR-a.

Stasijevi doušnici mogli su vrebati posvuda – među kolegama, u krugu prijatelja. Njihov je zadatak bio prepoznati „štetočine naroda“ – kako je režim nazivao one koji su kritizirali sustav ili imali kontakte s klasnim neprijateljem, tj. „imperijalističkim“ ili „fašističkim“ kapitalistima sa Zapada. Kako bi građane zaštitila od navodne prijetnje sa Zapada, DDR je 1961. sagradio Berlinski zid – službeno nazvan „antifašističkim zaštitnim zidom“.

Sve i svatko je sumnjiv

No „neprijatelj" je bio prisutan i iznutra. Je li netko ispričao vic o predsjedniku Državnog vijeća? Je li slušao zabranjenu glazbu? Primio pismo s markom iz zapadnih zemalja? Ili, još gore, zatražio dozvolu za posjet Saveznoj Republici Njemačkoj? Sve je to bilo sumnjivo – i sve je bilo pod nadzorom Stasija, osnovanog 1950. godine.

Stasi se smatrao „štitom i mačem“ vladajuće Socijalističke jedinstvene partije Njemačke (SED) te mu je zadatak bio ukloniti sve „neprijatelje“ i tako osigurati dominaciju partije.

Zaposlenici Stasija otvarali su poštu, prisluškivali telefonske razgovore, provaljivali u stanove bez naloga. Zastrašivali su ljude, širili glasine da je netko alkoholičar, homoseksualac – ili, posebno podmuklo, da surađuje sa Stasijem. Mnogi su građani DDR-a završili u zatvoru jer su kritizirali režim.

Moć i siguran posao

U narodu je Stasi bio poznat kao „Firma“ ili „Slušaj i gledaj“. Do kraja 1989. godine za Stasi je radilo oko 90.000 stalno zaposlenih te – ovisno o izvoru – između 100.000 i 200.000 „neformalnih suradnika“: doušnika koji su dobrovoljno ili pod pritiskom prijavljivali „pogrešno ponašanje" svojih prijatelja i rodbine.

Zašto su podržavali režim nepravde? „To je mogla biti želja za moći nad drugima. Ili obiteljska tradicija – da netko krene putem kojim su već išli roditelji ili čak djed i baka“, kaže povjesničar Philipp Springer za DW koji je nedavno objavio i knjigu „Stalno zaposleni" (Die Hauptamtlichen. Fotografische Einblicke und biografische Skizzen aus den Akten des Ministeriums für Staatssicherheit. Gebr. Mann Verlag, 2025.) „Tu su bile i ponude samog ministarstva: zanimljiv posao, mogućnost angažmana u inozemstvu – i, naravno, sigurnost radnog mjesta, čak i za one koji inače ne bi imali izgleda za karijeru.“

Banalna svakodnevica

Za svoju knjigu Springer je u arhivu Stasijevih spisa pronašao rijetke fotografije zaposlenika na radnome mjestu. Inače su oni bili iza kamere, a ne ispred nje. Tu se baš nigdje ne vidi prizor uzbudljivog života tajnog agenta.

„Život poput Jamesa Bonda možda je postojao u rijetkim slučajevima, primjerice kod tajnih misija u inozemstvu“, kaže Springer. „Ali oni koji su radili u DDR-u, daleko od pravog špijunskog rada, vodili su sasvim običan i ne osobito uzbudljiv život."

Fotografije u knjizi zato djeluju banalno i gotovo amaterski: muškarac za kopirnim aparatom, drugi za pisaćim strojem, žena u kuhinji. Ponekad je vidljiva samo ruka koja poseže u kartoteku, ili stopala pred rešetkom radijatora.

„Ti prizori na prvi pogled djeluju sasvim obično – kao da su iz bilo koje tvornice“, objašnjava Springer. „Ali i ti su ljudi svojim radom održavali sustav u pogonu. Svi su oni bili dio aparata i politički te ideološki uvjereni da im je zadatak presudan za očuvanje socijalizma u DDR-u i obranu od navodnih neprijatelja sa Zapada.“

Mali kotačići u stroju zaštite socijalizma

Nisu svi na fotografijama identificirani po imenu, no ondje gdje je to bilo moguće, Springer je dodao njihove biografije.

Tako nalazimo natporučnicu Elfi-Elke Mertens, čiji je otac također radio za Stasi, kao i njezin suprug. Nadređeni su je hvalili zbog „izvrsne spremnosti na djelovanje“ i „marljivosti“ – bila je „savjesna“ i „vrlo voljna“. Toliko voljna da je obećala odvratiti rođakinju od putovanja na Zapad: „Moj suprug i ja još ćemo jednom razgovarati s njom. Ako ne bude spremna odustati, prekinut ćemo sve kontakte s njom“, obećala je nadređenima.

Na drugoj je fotografiji desetnica Sylke Kindler, koja je predložila da se fotoaparat ugradi u dno košare za kupovinu, kako bi se kroz rupu moglo potajno snimati okolicu. Tu je i ambiciozni general Horst Böhm koji je bio toliko odan režimu da je nakon pada DDR-a počinio samoubojstvo.

Objava fotografija i imena bivših zaposlenika Stasija – čak i onih koji su još živi – pravno je dopuštena, kaže Springer. „Ljudi misle: to je bila golema mašinerija i svi su bili samo mali kotačići“, kaže. „Ali na kraju su to sve ljudi koji su odlučili sudjelovati – i cijeli su život uložili u rad za aparat nepravde. Moraju se suočiti i s činjenicom da dokumenti o njima još postoje."

Učenje iz nepravde prošlosti

Konačni kraj istočnonjemačke tajne službe došao je u siječnju 1990. U arhivima je ostalo sačuvano više od 111 kilometara dokumenata, 41 milijun kartica i 1,7 milijuna fotografija – uz još oko 15.000 vreća s uništenim materijalima. Ali ostalo je i mnoštvo još nerazvijenih filmova – materijala je sakupljeno daleko više nego što je uopće bilo službenika Stasija.

Mnogi građani DDR-a zatražili su uvid u spise – željeli su znati što su njihovi prijatelji ili članovi obitelji radili. Jesu li bili žrtve ili počinitelji?

I danas, kaže Springer, postoji velik broj zahtjeva privatnih osoba. „No i na političkoj i na nacionalnoj razini ta bi tema, po mom mišljenju, trebala igrati veću ulogu – jer riječ je o aparatu koji je provodio sustavnu nepravdu. Važno je očuvati sjećanje. I mislim da bi se i mladi trebali s time baviti, kako bi razumjeli da imaju odgovornost u očuvanju našeg demokratskog poretka.“