Auschwitz pred sudom

Odgovor Wilhelma Bogera je izazvao zgražanje u publici. Taj muškarac na optuženičkoj klupi bio je zadužen za "saslušavanja" u odjelu za političke zatvorenike koncentracijskog logora Auschwitz i pred sudom je bio suočen s metodom koja je po njemu osobno dobila ime jer ju je sam smislio - "Bogerova ljuljačka". Žrtvi su pritom ruke oko zglobova vezane ispod savijenih nogu, potom joj je između ruku i stražnje strane koljena uvučena željezna šipka, da bi krajevi šipke bili postavljeni na dva stola koja su stajala jedan nasuprot drugome. Mučena osoba bi tako visila s glavom prema dolje, a stražnjica i spolni organi su joj nezaštićeni bili izloženi brutalnim udarcima. "Ja nisam ubijao", izjavio je Boger na sudu, "ja sam samo izvršavao zapovijedi."

Bogerovo očitovanje bilo je simptomatično za sve optužene: u njemu nije bilo ni traga kajanja. Tako je frankfurtsko suđenje za zločine počinjene u Auschwitzu prvi put nakon 1945. godine iznijelo na svjetlo dana svu stravu logorske svakodnevice.

Auschwitz - sinonim za holokaust

Kada je Crvena armija 27. siječnja 1945. godine ušla u logoru blizini Krakova u današnjoj Poljskoj, tamo je bilo još oko 7.000 zatvorenika. Od posljednjih 60.000 zatvorenika većinu su jedinice SS-a kratko prije toga ustrijelile ili poslale na tzv. marševe smrti u pravcu zapada. Milijun i sto tisuća ljudi je ubijeno u nacističkim logorima smrti između 1940. i 1945. godine: ugušeno, usmrćeno injekcijama, ustrijeljeno ili pretučeno do smrti. Sve to je uredno dokumentirano. U njemačkoj javnosti su ti zločini bili tabu skoro 20 godina. Prije svega za pravosuđe. Prema geslu: "Prošlost treba ostaviti na miru!" Duh Adenauerove ideje (prvi kancelar Zapadne Njemačke od 1949. do 1963. godine) bio je obilježen široko rasprostranjenom amnezijom ili aktivnom denacifikacijom.

To da je uopće moglo doći do velikog suđenja za zločine u Auschwitzu može se, zapravo, zahvaliti slučaju. Jedan novinar upoznao je krajem 1958. godine bivšeg logoraša koji je u posljednjim mjesecima rata u zapaljenom Wroclawu uspio spasiti već nagorjele dokumente policijskog suda. Bivši zatvorenik je te dokumente predao novinaru koji ih je potom poslao glavnom državnom odvjetniku u saveznoj pokrajini Hessen Fritzu Baueru. A on je odmah prepoznao brizantnost ovog slučajnog nalaza - radilo se o dokumentima o strijeljanjima u Auschwitzu, koji su sadržavali imena ubijenih i njihovih ubojica s bilješkama o razlogu pogubljenja.

Potpisnik je bio Rudolf Höß, zapovjednik logora. I potpis Roberta Mulke, jednog od kasnije optuženih, mogao se jasno identificirati. Tako je konačno postojala pravna osnova za pokretanje sudskog postupka protiv više osoba na različitim funkcijama. A time i mogućnost da se unese svjetlo u način na koji je funkcionirao cijeli pogon za ubijanje.

Fritz Bauer - progonitelj ratnih zločinaca

U travnju 1959. godine Savezni vrhovni sud je odlučio da su Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni i pokajinski glavni državni odvjetnik Fritz Bauer nadležni za procesuiranje zločina u Auschwitzu. Kao Židov i socijaldemokrat Bauer je i sam bio u zatvoru za vladavine nacista, ali je nakon što je pušten uspio pobjeći u inozemstvo.

Poslije završetka rata on je postao odlučni progonitelj ratnih zločina - ne iz osvete, već iz želje da prošlost otrgne zaboravu. Zbog toga su ga mnogi u politici i pravosuđu optuživali da "pljuje po svojima". Na suđenju se nikada nije osobno pojavio, ali je svojim državnim odvjetnicima davao podršku.To nije bilo nešto što se samo po sebi podrazumijeva jer je Bauer bio jedan od rijetkih pravnika bez povijesne hipoteke i kao takav se s pravom osjećao usamljeno. "Kada izađem iz svog ureda, stupam na neprijateljski teritorij", izjavio je jednom prilikom.

Svjedočanstva strave i užasa

Početak suđenja 20. prosinca 1963. godine je suočio Nijemce 20 godina nakon kraja rata s nečim za što mnogi više nisu željeli čuti. U frankfurtskoj gradskoj vijećnici otvoren je spis 4 Ks 2/63, kazneni predmet protiv Mulke i drugih. Robert Mulka, ađutant zapovjednika logora Auschwitz, bio je najstariji od 22 optuženih i zato je suđenje po njemu dobilo ime. Rasprava se protegnula na ukupno 183 dana, održana je u vremenskom razdoblju od 20 mjeseci i bila je utemeljena na optužnici od 700 stranica. Državno odvjetništvo je uz to sudu predalo 75 registratora s materijalima prikupljenima tijekom petogodišnje predistrage.

Saslušano je 359 svjedoka, od toga 248 bivših zatvorenika Auschwitza. Sud je čak posjetio Poljsku, odnosno sam Auschwitz. Politički gledano se to protivilo zdravoj pameti jer je u to vrijeme Europa još uvijek bila podijeljena na Istok i Zapad, ali Međunarodni odbor za Auschwitz je to učinio mogućim i bio je posrednik je između Suda i vlade u Varšavi. Na taj način su se tako mogli opovrgnuti iskazi nekih optuženika koji su tvrdili da iz svog ureda ili sa svog radnog mjesta nisu mogli vidjeti ubojstva.

Kasna presuda

Kada je 19. kolovoza 1965. godine sud počeo objavljivati presude, sudnica je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Sudski postupak je tijekom 20 mjeseci pratilo oko 20.000 osoba. Posebno je velik bio interes u inozemstvu. Ono što je Ralph Giordano, pravnik i pisac koji je preživio holokaust, nazvao "drugom krivnjom" - a to je zakazivanje (zapadno)njemačkog pravosuđa u procesuiranju vlastite prošlosti koje je trajalo desetljećima - frankfurtskim suđenjem je bilo barem malo ispravljeno. Protiv prvooptuženih sud je donio dugogodišnje, u nekim slučajevima i doživotne kazne zatvora. I izričito utvrdio da bi njihova djela bila kažnjiva i prema nacionalsocijalističkom pravu.

Nakon frankfurtskih presuda njemačko pravosuđe je ponovno prilično "mlako" nastavilo istraživati nacističke zločine. Od 6.500 SS-ovaca iz Auschwitza osuđeno ih je tek 29, utvrdio je povjesničar Andreas Eichmüller. A moralo je proći još 40 godina dok tzv. "laž o Auschwitzu" (tvrdnja da u Auschwitzu nisu ubijani ljudi ili da ih je ubijeno znatno manje nego što je povijesno dokazano) nije postala kazneno djelo. Od 2005. godine ta tvrdnja se, naime, smatra kaznenim djelom huškanja naroda.