Afrika: gdje se danas nalaze bivše francuske kolonije?

„65 godina je zrela dob“ – tim je riječima Alassane Ouattara, predsjednik Obale Bjelokosti, nedavno čestitao svojoj zemlji rođendan. „To je trenutak zajedničke svijesti o tome koliko smo daleko stigli. Poziv da učvrstimo ono što smo naučili i pogledamo u budućnost.“

Afrika ove godine slavi mnoge 65. rođendane: Nigerija, Somalija i Demokratska Republika Kongo stekle su neovisnost 1960. - ali najvažnije je da je Francuska čak 14 bivših kolonija „otpustila" u neovisnost. Danas prevladava mišljenje da aktualni francuski predsjednik Emmanuel Macron ima napete odnose s bivšim afričkim kolonijama. Vlade i tamošnja društva suočavaju se s velikim izazovima. Analiziramo koliko je daleko frankofonska Afrika stigla 65 godina nakon „Afričke godine“?

Neke zemlje frankofonske Afrike spadaju među najsiromašnije na svijetu

Pogled na Indeks ljudskog razvoja (HDI) pokazuje koliko je situacija još uvijek loša u mnogim dijelovima Afrike: osam od ovih 14 zemalja – uključujući sahelske države Mali, Burkinu Faso, Niger i Čad – gotovo su na dnu ovog popisa, klasificirane u kategoriju "niskog ljudskog razvoja".

Za to postoji mješavina razloga specifična za svaku zemlju, kaže Matthias Basedau, direktor Instituta za afričke studije GIGA u Hamburgu: u mnogim predjelima tlo nije baš plodno, mineralni resursi pružaju samo ograničen prosperitet, a visoka stopa nataliteta dodatno povećava zahtjeve za gospodarskim rastom, smatra on. "A tu su i drugi izazovi, poput političke nestabilnosti. To lako može dovesti do zamki sukoba: to jest, sukobi dovode do usporavanja razvoja. A usporeni razvoj, pak, dovodi do još više sukoba", kaže Basedau u intervjuu za DW.

U Maliju, Burkini Faso i Nigeru vojske su nakon pučeva preuzele vlast posljednjih godina - zato što civilne vlade nisu uspjele prekinuti taj začarani krug.

Snažni muškarci umjesto snažnih institucija

Državni udari su jedna krajnost u frankofonskoj Africi, a mirni i uređeni demokratski prijenosi vlasti, poput onog u Senegalu prošle godine, ostaju i dalje iznimka.

Na drugom kraju spektra, dugogodišnji vladari koji na vlasti dočekaju starost su uobičajena pojava: u Obali Bjelokosti Alassane Ouattara želi četvrti mandat u dobi od 83 godine, dok se u Kamerunu Paul Biya s 92 godine namjerava kandidirati za najvišu dužnost čak po osmi put. A u Togu sadašnji predsjednik Faure Gnassingbé napravio je jednu „fintu" kako bi ostao na vlasti na neodređeno vrijeme: sada je predsjednik Vijeća ministara, položaj koji je posebno unio u Ustav i tako si priskrbio dalekosežne ovlasti.

Obećanje o "eri snažnih institucija" iz 1990-ih nije ispunjeno, analizira Tumba Alfred Shango Lokoho, povjesničar na Sveučilištu Sorbonne Nouvelle u Parizu. „U većini afričkih zemalja danas su to snažni muškarci koji se drže vlast, čak i zanemarujući ustave i kršeći ih na svaki zamisliv način kako bi ostali na vlasti“, rekao je Shango Lokoho za DW. „Upravo je to jedna od najvećih slabosti Afrike. Trebaju nam snažne institucije.“

Francuski (politički) utjecaj opada

Mnoge od tih institucija stvorene su 1960. godine po uzoru na francuski model, objašnjava Matthias Basedau: "Uvijek postoji taj predsjednički sustav, koji je, međutim, znatno predsjedničkiji i autoritarniji od francuskog, s njegovim polupredsjedničkim sustavom. I mnogi ustavi također su oblikovani prema francuskom modelu - s nekim razlikama, naravno. Možda je posebna značajka ovdje sekularizam, odnosno stroga odvojenost crkve i države. Moglo bi se čak reći da je to pridonijelo manjoj vjerskoj diskriminaciji u regiji."

Istodobno, neke vlade nastavljaju s procesom udaljavanja od Francuske. To je najočitije u Sahelu, gdje je taj razvoj započeo nakon pučeva, ponekad popraćen prilično snažnom retorikom protiv bivše kolonijalne sile. Sve tri tamošnje hunte protjerale su francuske trupe koje su bile stacionirane u regiji i od tada se uvelike oslanjaju na Rusiju kao sigurnosnog partnera. Kao rezultat toga francuska vojska također je napustila svoje baze u Čadu, Senegalu i Obali Bjelokosti. Baza u Gabonu sada služi samo za obuku lokalnih vojnika. Jedina afrička zemlja s francuskom vojnom prisutnošću sada je Džibuti.

Ključni cilj francuske politike prema Africi oduvijek je bio održati profrancuske vlade na vlasti kad god je to moguće, kaže Matthias Basedau. Kamerun je sada jedan od posljednjih bastiona toga: "Ali morat ćemo vidjeti kako će to izgledati kada Paul Biya više ne bude na vlasti."

Bliske ekonomske veze s Francuskom

Dok politički utjecaj Francuske i Zapada u cjelini opada, ekonomske veze između Francuske i mnogih afričkih zemalja i dalje su tijesne, na primjer na području vađenja sirovina. Neki lanci supermarketa, benzinske postaje i pružatelji mobilnih usluga također ostaju u potpunosti ili djelomično u francuskim rukama.

To je još očitije u slučaju dviju zajedničkih valuta zapadne i središnje Afrike, često zajednički nazvanih CFA franak. Redovito ih se kritizira kao kolonijalističke jer se usklađuju s eurom s fiksnim tečajem umjesto da dopuštaju kreiranje vlastite monetarne politike.

Međutim, istovremeno su olakša(va)le i međusobnu trgovinu, ističe Basedau. "Stope inflacije u frankofonskoj Africi bile su zapravo prilično niske, posebno u usporedbi s njihovim susjedima kojima je prije dominirala Velika Britanija." Međutim, Basedau općenito kaže da ne želi suditi je li taj francuski pristup ometao ukupni gospodarski razvoj ili ne.

65 godina nakon stjecanja neovisnosti frankofonske zemlje Afrike krenule su svojim putem - to se posebno odnosi na mnoge njihove građane. Podaci o doznakama pokazuju koliko je dijaspora važna za neke zemlje. Na primjer, oko 110.000 Senegalaca živi u Francuskoj. U Senegalu doznake rodbini u domovini po novijim podacima čine više od deset posto bruto domaćeg proizvoda. Procjene sugeriraju da polovica novca poslanog iz cijelog svijeta ide izravno ruralnom stanovništvu, često najsiromašnijima među siromašnima.

Tijekom proteklih 65 godina mnogo se toga promijenilo u frankofonskoj Africi, barem relativno gledajući u pozitivnom smjeru: u većini zemalja se smanjio udio ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu, očekivana životna dob se povećala, a smrtnost dojenčadi se također smanjila.