AfD i njene europska sestrinske stranke

Njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) početkom svibnja proglasio je stranku Alternativa za Njemačku (AfD) „utemeljeno desnoekstremističkom“. AfD se protiv toga pravno bori. Zbog toga je Ured privremeno stavio tu klasifikaciju na čekanje, ali i dalje ostaje pri svojoj ocjeni sadržaja. No žigosanje kao desni ekstremizam ponovno je rasplamsalo raspravu o zabrani te stranke.

Kakva je situacija sličnih stranaka u drugim europskim državama? O zabranama se ondje nigdje ne govori. Naprotiv, u nekim zemljama takve stranke sudjeluju u vlasti ili je čak i vode.

Austrija: Slobodarska stranka Austrije (FPÖ)

Austrijski kancelar Christian Stocker iz konzervativne Narodne stranke (ÖVP) ne smatra FPÖ Herberta Kickla desnoekstremnom i ne poznaje nikakav „protupožarni zid“ prema toj stranci, kakav druge stranke u Njemačkoj imaju prema AfD-u. Nije ni čudo, budući da je ÖVP već dvaput bio u koalicijskoj vladi s FPÖ-om, prvi put još 2000. godine. Tada je to u EU izazvalo skandal, a ostale države članice na nekoliko mjeseci svele su kontakte s bečkom vladom na minimum.

FPÖ je relativno stara stranka u austrijskoj parlamentarnoj povijesti. Osnovana je 1955. od strane bivših nacista, ali se kasnije umjereno promijenila. Kao i AfD, FPÖ je protiv useljavanja stranaca, globalizacije i kritična prema EU. Možda zbog brojnih sudjelovanja u vlasti, i na saveznoj razini, FPÖ se danas predstavlja kao spremna na kompromise i manje ideološka. Na prošlim parlamentarnim izborima prvi put je postala najjača snaga. Ipak, nije uspjela ponovno sastaviti koaliciju s ÖVP-om. Međutim, prema aktualnim anketama, sada je još uvjerljivije u vodstvu nego na izborima.

Francuska: Rassemblement National (RN)

Rassemblement National (franc. Nacionalno okupljanje) od svojeg osnutka 1972. prošla je dug put. Marine Le Pen, kći osnivača stranke Jean-Marie Le Pena, preimenovala je Front National i donekle ju pomaknula prema političkom centru. Tako je stranka i dalje kritična prema useljavanju i islamu, ali se odmakla od antisemitzma. Taj je zaokret donio nove birače. Tri puta se Le Pen kandidirala na predsjedničkim izborima – iako je svaki put izgubila u drugom krugu, stalno je povećala broj osvojenih glasova.

Za sada presuda zbog pronevjere javnih sredstavaisključuje Marine Le Pen iz kandidature na izborima tijekom pet godina. Ako bi se ipak mogla ponovno kandidirati, ili ako bi se kandidirao predsjednik stranke Jordan Bardella, postoje dobre šanse – prema anketama – da u najmanju ruku pobijede u prvom krugu. Na parlamentarnim izborima 2024. RN je već postao najjača snaga.

Vrlo francuska – i tu se vidi jasna razlika prema AfD-u – je sklonost RN-a protekcionizmu i etatizmu, dakle vjerovanju u državu kao glavnog rješavača problema. Le Pen se ionako distancirala od AfD-a. Navodno joj je njemačka stranka previše radikalna, no to bi mogao biti samo unutarnjopolitički taktički potez kako bi izgledala ozbiljnije.

Italija: Fratelli d’Italia (Braća Italije)

Na čelu stranke Braća Italije nalazi se – paradoksalno – žena, a Giorgia Meloni vjerojatno je najuspješnija premijerka radikalne desnice u Europi. Mnogi članovi stranke Fratelli d’Italia i dalje pozitivno gledaju na fašizam, talijansku inačicu nacizma. Giorgia Meloni jednom je izjavila kako ima „opušten odnos prema fašizmu“, a nekadašnjeg fašističkog vođu i Hitlerovog saveznika Benita Mussolinija nazvala je „dobrim političarom“.

U predizbornoj kampanji 2022., koja je dovela njezinu stranku na vlast, slogan je bio „Bog, obitelj i domovina“. Meloni i njezina stranka osobito su radikalno desni u društvenim pitanjima: napadaju pobačaje, homoseksualce i LGBTQ osobe – i naravno migrante.

No, za razliku od mnogih sličnih političara u Europi, Meloni jasno zauzima stav protiv Rusije u ratu protiv Ukrajine. Upravo zbog toga je izjavila kako postoje „nepremostive razlike“ između nje i AfD-a. Ujedno, Meloni održava bliske odnose s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, pa je u Bruxellesu cijene kao transatlantsku posrednicu.

Švedska: Švedski demokrati (Sverigedemokraterna)

Korijeni Švedskih demokrata leže u ekstremno desnoj pokretu „Bevara Sverige Svenskt“ (hrv. „Neka Švedska ostane švedska“). Neposredno prije prijelaza u novi milenij stranka se pokušala distancirati od svojih starih okruženja i nastupati umjerenije. Današnji predsjednik stranke, Jimmie Åkesson, nastavio je taj smjer i uspio učiniti da Švedski demokrati na izborima 2022. postanu druga najjača snaga u parlamentu. Od tada podupiru manjinsku vladu konzervativnog premijera Ulfa Kristerssona.

Glavna tema im je – kao i u mnogim drugim zemljama – useljavanje. Posebno raširena kriminalna aktivnost bandi s velikim udjelom osoba s migrantskim porijeklom u velikim švedskim gradovima donijela im je tamo velike izborne uspjehe. Neuobičajeno za stranku takve orijentacije jest to što danas podržavaju zaštitu okoliša i borbu protiv klimatskih promjena.

Nizozemska: Stranka za slobodu (Partij voor de Vrijheid, PVV)

Nakon parlamentarnih izbora 2023., Stranka za slobodu Geerta Wildersa postala je najjača snaga i vodi koalicijsku vladu s još tri druge stranke. Budući da su partnerima Wildersovi stavovi bili previše radikalni, za premijera je postavljen nestranački Dick Schoof. PVV je jedinstvena po tome što je Wilders njezin jedini član – i zastupnici i ministri službeno su samo simpatizeri stranke. Time Wilders može sam određivati stranački program i imenovati kandidate za izbore.

Glavna tema PVV-a je borba protiv useljavanja, a posebno protiv islama. Wilders ide daleko – želi zabraniti Kuran i gradnju novih džamija. Ipak, neposredno prije posljednjih izbora izjavio je da će svoje stavove o islamu „staviti na led“ kako bi mogao vladati. Inače se protivi mjerama za zaštitu klime i oštro kritizira EU koju doživljava kao previše nametljivu.

Velika Britanija: Reform UK Party

Stranka je doživjela nekoliko transformacija: nastala je kao izdvojeni dio UK Independence Party (UKIP), čiji je glavni cilj bio Brexit – izlazak Velike Britanije iz EU-a. Nakon ostvarenja tog cilja, preimenovana je u Brexit Party, a potom u Reform UK Party. Ključnu ulogu u svemu imao je Nigel Farage – noćna mora britanske političke elite.

Danas se stranka ponajprije zalaže za drastično smanjenje broja imigranata – i time vrši pritisak na vladajuće laburiste, ali i na konzervativce. Farage optužuje obje stranke za nedjelotvornost u vezi s tom temom.

S uspjehom: laburistički premijer Keir Starmer nedavno je obećao oštro smanjiti i ilegalnu i radnu imigraciju – samo nekoliko dana nakon dobrog rezultata Reform UK na lokalnim izborima. Prema najnovijim anketama, Reform UK je čak malo ispred laburista i konzervativaca. Službeni britanski cilj klimatske neutralnosti zamjenik čelnika Richard Tice naziva „apsurdnim“.