80 godina nakon Auschwitza: Kultura sjećanja u Njemačkoj

Zastave su na pola koplja, u Bundestagu su ispred govornice položeni vijenci. Mnogi zastupnici i gosti nose crno. Održavaju se govori i pljesak pun poštovanja, iz godine u godinu.

Kraj je siječnja u Njemačkoj, uvijek oko 27.1., Dana sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma (NS), međunarodno poznatog kao Dan sjećanja na Holokaust. Ovo je dan kada se obilježava oslobađanje koncentracijskog logora i logora smrti uAuschwitzu 27. siječnja 1945. Ova komemoracija je središnji element njemačke kulture sjećanja.

U Njemačkoj postoji više od 300 spomen-mjesta i dokumentacijskih centara o nacizmu, a učenici uče o nacionalsocijalizmu na nastavi povijesti. Neki posjećuju spomenike bivšim koncentracijskim logorima u Njemačkoj gdje dobivaju informacije o zlodjelima koja su tamo počinjena.

Podsjetnik je to na najmračnije poglavlje njemačke povijesti. Nacistička Njemačka izazvala je Drugi svjetski rat koji je rezultirao milijunima smrti i odgovorna je za sustavno ubijanje šest milijuna europskih Židova. Osim toga, tu su bile i stotine tisuća drugih žrtava nacističkog terora: Sinti i Romi kao i politički protivnici nacista, homoseksualci i osobe s invaliditetom.

Što je njemačka kultura sjećanja?

"Kultura sjećanja je kolektivno znanje i sjećanje na prošlost. Konkretno u odnosu na Njemačku, ključna je za sjećanje na Holokaust i suočavanje s nacionalsocijalizmom", kaže Saba-Nur Cheema, politologinja i publicistica. Uz to, posljednjih godina također je sve više prisutno sjećanje na istočnonjemačku diktaturu kao i razdoblje kolonijalizma.

Mlađe osobe mogle bi pomisliti da je Njemačka oduvijek njegovala kulturu sjećanja. Ipak, Fritz Bauer, glavni državni odvjetnik, zahvaljujući kojem su zločini u Auschwitzu unatoč velikom otporu izvedeni pred lice pravde u Frankfurtu u šezdesetima navodno je tada rekao: "Kada napustim svoj ured, počinje neprijateljski teritorij." Bauer, i sam Židov, preživio je nacističku eru samo zahvaljujući bijegu u Švedsku.

Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma u Njemačkoj se obilježava tek od 1996. godine. Nikada nije postao službeni praznik.

Sjećanje i komemoracija: Ugroženi od strane desnice

Do danas je obilježavanje nacističkih zločina meta napada – posebno desničarskih ekstremista i desničarskih populista. Ravnatelj memorijalnih centara Buchenwald i Mittelbau-Dora, Jens Christian Wagner, jasno se pozicionirao protiv djelomično desničarske ekstremističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD) u Tiringiji - i od tada mu se prijeti, kako piše na X.

"Gotovo sva memorijalna mjesta suočena su s vandalizmom i negiranjem Holokausta. Ono što se također može primijetiti jest da se atmosfera u raspravama na licu mjesta sve više zaoštrava", kaže Veronika Hager iz zaklade Sjećanje, odgovornost, budućnost (EVZ). "Izjave koje bismo mi kao društvo prije deset godina odbacili kao relativno ekstremne sada dobivaju mnogo veću podršku", kaže ona.

Nedavno je šefica AfD-a Alice Weidel izjavila u TV intervjuu: "Nema sumnje da je Adolf Hitler bio antisemitski socijalist i da je antisemitizam pretežno lijevi pokret." Izjava je u skladu s njezinim ranijim tvrdnjama njezinih stranačkih kolega o nacističkoj eri koje su išle u smjeru smanjenja povijesne težine.

"Cilj je ublažiti diskurs tako da na kraju više ne govorimo o onome što se dogodilo. Uz opasnost da se smanji svijest o prijetnji koju predstavljaju desničarske nacionalističke grupe ", kaže Cheema.

Propada li kultura sjećanja?

Michel Friedman jedan je od publicista koji već godinama skreću pozornost na rastući antisemitizam. On oštro kritizira učinak kulture sjećanja. "Da smo to proveli kako treba, takva besramna i brutalna mržnja prema Židovima sada ne bi bila raširena", rekao je u intervjuu za magazin Der Spiegel.

Za njega je, a to također često izražavaju židovske organizacije i udruge, njemačka kultura sjećanja preritualizirana i previše ukorijenjena u prošlosti. "Koliko god je važno baviti se mrtvim Židovima, naša odgovornost mora biti prema živim Židovima. A život u Njemačkoj nije dobar za njih."

Kultura sjećanja ne pomaže automatski protiv antisemitizma

Ne samo od 7. listopada 2023., dana Hamasovog brutalnog terorističkog napada na Izrael u kojem je ubijeno 1200 ljudi, broj antisemitskih napada u Njemačkoj je naglo porastao. Za neke je to dokaz da je kultura sjećanja zakazala.

Kultura sjećanja i zaštita židovskog života, o tome se u Njemačkoj često govori u istom dahu. Lekcije iz prošlosti trebale bi dovesti do odgovornosti u današnjem vremenu. Iako je ova veza djelomično točna, ona zahtijeva nešto od kulture sjećanja što ona teško može postići, kaže Joseph Wilson, stručnjak u odjelu "Akcija protiv antisemitizma" pri zakladi EVZ.

"Kultura sjećanja nije isto što i sprječavanje i borba protiv antisemitizma", kaže Wilson. On kaže da suosjećanje koje se možda osjeti prilikom posjeta nekom spomen-mjestu ne prevodi se automatski u sadašnjost i ne navodi ljude da prepoznaju antisemitske kodove i teorije zavjere.

"Umjesto toga, moramo priznati da su naši koncepti prevencije antisemitizma djelomično propali", kaže Wilson.

Kultura sjećanja – ili mnoge kulture sjećanja?

Kultura sjećanja u Njemačkoj doživjela je mnoga neslaganja. Bilo je sporova među povjesničarima o posebnosti nacističkih zločina i rasprava u feljtonima. 7. listopad 2023. i rat u Gazi koji je uslijedio s desecima tisuća mrtvih zasigurno predstavljaju još jednu prekretnicu jer je otkrio i greške u Njemačkoj.

Najkasnije od čuvenog govora Angele Merkel u izraelskom parlamentu 2008., u kojem je sigurnost Izraela proglasila njemačkim državnim pitanjem, odgovornost za opstanak židovske države, kaže Wilson, često se smatra dijelom kulture sjećanja. Za neke je to, kaže on, znak da njemačka kultura sjećanja nije inkluzivna i nije prilagođena modernom useljeničkom društvu.

Saba-Nur Cheema se ne slaže: "Ne bih rekla da nije stvorena za to. Jer civilno društvo samo oblikuje kulturu sjećanja." Ali obrazloženje dano na početku rata u Gazi da je Njemačka na strani Izraela isključivo zbog povijesti dovelo je do "kritika među mnogim mladim migrantima". Pitali su se: "'Zašto Palestinci sada toliko pate?" Nema ništa loše u postavljanju tog pitanja", kaže ona.

Na primjer, Saba-Nur Cheema vidi slogan "Oslobodite Palestinu od njemačke krivice", koji se uzvikivao na demonstracijama posebno u Berlinu, kao političku poruku, a ne kao napad na kulturu sjećanja. Istraživačko-informacijski centar o antisemitizmu (RIAS), pak, slogan u izvješću ocjenjuje kao "želju da se podvuče crta ispod nacističke prošlosti".

Možda su ovakve rasprave znak da u Njemačkoj ne postoji samo jedna, nego mnogo kultura sjećanja.

Sjećanje ostaje važno

Za Veroniku Hager iz EVZ-a jedan bi put mogao izgledati ovako: "Postoji toliko mnogo stvari u našem životnom okruženju koje možemo promatrati na vrlo konkretan način." Tako bi se, na primjer, pripravnici mogli baviti poviješću tvrtke u kojoj rade tijekom nacističke ere ili time tko je živio u određenoj kući i potom ubijen. To se, kaže Hager, može dogoditi s mladim ljudima sa ili bez migracijske pozadine.

Ono o čemu se u Njemačkoj općenito malo govori jesu biografije počinitelja u vlastitoj obitelji. Michel Friedman je to jednom rekao ovako: „Znate, postoje milijuni suvremenih svjedoka! Pogledajte što su vaši djedovi, bake, pratete i stričevi učinili!

To bi, kaže Hager, mogao biti sljedeći korak u kulturi sjećanja u Njemačkoj. "Ne želim doći do točke u kojoj kažemo: U redu, sada imamo savršenu kulturu sjećanja i završavamo s tim," kaže Hager. "Za mene je uvijek nešto diskurzivno što se kreće i razvija."