Imao je 16 godina kada je, tijekom akcije Oluja, morao napustiti svoj dom. Od tada je prošlo tri desetljeća. Iako je još kao tinejdžer donio odluku da će se vratiti, ostvarenje te želje čekao je sve dok djeca ne odrastu i dok se ne steknu uvjeti. Danas ponovno živi u kući svoje majke i priprema stolarsku radionicu.
U Beogradu je stvorio život, postao otac i otvorio vlastitu tvrtku, ali rodni kraj nikada nije zaboravio. Kaže da mu svjetla velikog grada nikada nisu bila važna, a da mu mir, priroda i prostor sela donose pravu sreću. S nostalgijom govori o školskom igralištu, prijateljima i osjećaju pripadnosti.
Ne opterećuje se problemima, već vjeruje u ljude i pozitivan pogled na život. „Nikad nije kasno da se vratiš tamo gdje ti je srce ostalo“, poručuje Vladimir, koji danas, kako kaže, istinski živi ispunjeno i sretno.