Žestoka rasprava o legalnosti izraelskog napada

Kada je riječ o raspravi o tome da li je početni napad Izraela na Iranbio opravdan ili ne, argumenti s obje strane su oštri i emotivni.

Izrael je prekršio međunarodno pravo napadom na drugu zemlju, kaže jedna strana. To je odmetnička država koja nekažnjeno bombardira preko granica, tvrde oni.

Ali Izraelu Iran prijeti godinama, a Iran je bio na rubu izrade nuklearne bombe, tvrdi druga strana. To predstavlja egzistencijalnu prijetnju, inzistiraju oni.

Ali na kojoj strani je međunarodno pravo – neovisno od emocija?

Kako analitičari gledaju na zakonitost izraelskih napada?

Visokorangirani izraelski političari opisali su napad svoje zemlje na Iran 13. juna kao "preventivni, precizni" napad na iranska nuklearna postrojenja, tvrdeći da je riječ o samoodbrani jer se plaše budućeg nuklearnog napada Irana.

Prema međunarodnom pravu, postoje vrlo specifična pravila o samoodbrani, na primjer članci 2. i 51. Povelje Ujedinjenih naroda, i vjerojatnije je da je riječ o onome što je poznato kao "preventivni" napad.

„Moj je dojam da većina pravnih analitičara (izraelski napad) vidi kao slučaj 'zabranjene samoobrane'“, rekao je za DW Matthias Goldmann, profesor prava i stručnjak za međunarodno pravo na Sveučilištu EBS u Wiesbadenu. „Jer su uvjeti za samoodbranu prilično strogi. Zahtijevaju neposredan napad koji se ne može odbiti ni na koji drugi način. Ako primijenite taj uvjet, dolazite do zaključka da nije bilo neposrednog napada iz Irana", kaže Goldmann.

Samo vrijeme to jasno pokazuje, tvrde Goldmann i drugi. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila je 12. juna izjavu u kojoj se navodi da Iran ne surađuje u potpunosti s njom. No Izrael nije predočio nikakve dokaze zašto vjeruju da je nuklearna prijetnja iz Irana tako blizu, a američke obavještajne službe sugeriraju da je Iran možda bio udaljen tri godine od bombe. 

Godinama je između Irana i Izraela na djelu bila prijeteća retorika, ali čini se vrlo malo vjerojatnim da bi Iran ispalio nuklearno oružje na Izrael kasnije ovog mjeseca.

„Osvrnite se na Hladni rat“, predložio je Goldmann. „Obje strane imale su nuklearno oružje i oslanjale su se na načelo međusobno osiguranog uništenja - gdje ne koristite svoje nuklearno oružje jer znate da bi protuudar bio fatalan. Zato se sama činjenica posjedovanja nuklearnog oružja ne može smatrati neposrednim napadom", kaže on.

Izrael sam već ima neodređen broj nuklearnog oružja, ali nikada nije potpisao UN-ov Ugovor o neširenju nuklearnog oružja i ne dopušta međunarodne inspekcije.

U odbranu Izraela

U tekstu za web stranicu Just Security, izraelski profesori prava Amichai Cohen i Yuval Shany argumentuju drugačije. Oni kažu da napad na Iran zapravo treba promatrati kao dio šireg sukoba. "To mijenja pravne argumente jer bi se napad dogodio u drugačije definiranom kontekstu", kažu.

U drugom mišljenju objavljenom ove sedmice na web stranici američke vojne akademije West Point, Articles of War, Michael Schmitt, američki profesor javnog prava, tvrdi da ozbiljnost iranske nuklearne prijetnje znači da bi se koncept samoodbrane mogao tumačiti liberalnije.

No Schmitt priznaje da je ovo "težak slučaj" jer je još uvijek bilo drugih mogućnosti osim sile. Još jedan od preduvjeta za napad u samoodbrani jest da je zemlja morala iscrpiti sve druge mogućnosti - a Schmitt napominje da su u vrijeme napada bili u toku nuklearni pregovori između SAD-a i Irana.

Postoji još jedan razlog zašto većina pravnih stručnjaka smatra da je izraelski napad bio ilegalan, kaže Marko Milanović, profesor međunarodnog prava na britanskom Sveučilištu Reading. U konačnici, zakon o ovome je izgrađen da bude restriktivan, kaže on. "Riječ je o minimiziranju potrebe za pribjegavanjem sili. Nije riječ o stvaranju rupa u zakonu koje bilo koja država koja voli bombardirati druge može iskoristiti", rekao je Milanović za DW.

Zakoni ratovanja

„U ratu nije sve pošteno, nakon što borbe započnu“, kaže Tom Dannenbaum, profesor međunarodnog prava na Fletcher Scholl of Law and Diplomacy na Sveučilištu Tufts u Bostonu. „Postoji pažljivo usaglašen pravni okvir koji se jednako primjenjuje na obje strane", kaže on. 

Dannenbaum je za DW rekao da strane ne mogu ciljati civile ili civilne objekte. „Objekti postaju vojni ciljevi samo kada svojom prirodom, namjenom, lokacijom ili upotrebom daju učinkovit doprinos vojnoj akciji", kaže Dannenbaum.

Na primjer, ovo se odnosi na izraelsko ciljanje iranskih nuklearnih naučnika u njihovim domovima: Mnogi odvjetnici objasnili su da sam rad na programu naoružanja nekoga ne čini borcem.

U međuvremenu, u iranskom bombardiranju također su ubijeni civili u Tel Avivu. „Čak i kada ciljaju vojne ciljeve, strane moraju poduzeti sve izvedive mjere opreza kako bi smanjile civilnu štetu“, objašnjava Dannenbaum, „i ne smiju napadati ako bi očekivana civilna šteta bila pretjerana u odnosu na očekivanu vojnu prednost.“ 

Teško je reći hoće li ovakvi slučajevi ikada biti predmet rasprave na sudu. Goldmann, Dannenbaum i Milanović kažu da postoji mogućnost da se povezani slučajevi na kraju saslušaju na Međunarodnom sudu pravde ili možda na Europskom sudu za ljudska prava.

„Ali većina ovakvih pitanja o upotrebi sile ne završi na sudu“, rekao je Milanović. „Rješavaju se na druge načine. Previše su politički ili su preveliki", kaže on. Obično međunarodna diplomacija na kraju riješi problem, napominje on.

Degradacija međunarodnog prava

Za mnoge pravne stručnjake, jedan od najviše zabrinjavajućih aspekata je ono što se čini kao implicitna državna podrška izraelskoj najvjerojatnije ilegalnoj definiciji samoodbrane.

Na primjer, iako se ne odnose konkretno na napad na Iran 13. juna, izjave njemačke vlade sadržavale su neki oblik fraze "Izrael ima pravo braniti se".

„Naravno, Izrael ima pravo braniti se - ali to pravo je ograničeno međunarodnim pravom“, tvrdi Milanović.

Pravila o samoobrani su stroga s razlogom, objašnjavaju on i Goldmann. Ako počnete proširivati ​​njihovu definiciju - na primjer, rekavši da imate pravo napasti drugu državu jer su vas napali prije nekoliko godina ili bi vas mogli napasti za nekoliko godina - pravila se narušavaju, zajedno s cijelim sustavom međunarodnog prava.

U prošlosti se međunarodna zajednica oglasila, na primjer, usred kontroverzi oko američke invazije na Irak 2003. godine bazirane na tvrdnji da posjeduje "oružje za masovno uništenje", primijetio je Goldmann.

"Pravni argument koji je Rusija iznijela (za invaziju na Ukrajinu) zapravo je vrlo sličan ovom izraelskom argumentu", istaknuo je Milanović. "Ako pročitate govor (Vladimira) Putina uoči invazije 2022. godine, u njemu je u osnovi rečeno da će nas Ukrajina i NATO u nekom trenutku u budućnosti napasti i zato to radimo. Ali to zapravo nije samoodbrana", zaključuje Milanović. "To je, recimo to tako, neko vam se ne sviđa, mislite da je prijetnja i stoga mislite da imate pravo ratovati s njim. To jednostavno nije ono što kaže međunarodno pravo", kaže Milanović.

Uredio: Jess Smee