Za koga važi obustava spajanja porodica u Njemačkoj?

„Prije nego što sam došao iz Sirije u Njemačku, nisam znao da će biti tako teško. Jednostavno nisam znao. Znate, mi smo muškarci, a muškarci nisu navikli da odgajaju djecu", kaže Mohammed. Ovaj Sirijac živi sam u Njemačkoj sa svojim devetogodišnjim sinom, koji boluje od cerebralne atrofije.

Plan da jednog dana dovede svoju ženu i dvije kćerke vjerovatno neće biti ostvaren. Naime, koalicioni sporazum nove njemačke vlade, koju čine CDU/CSU i SPD, predviđa da se spajanje porodica za osobe sa supsidijarnom zaštitom obustavi na dvije godine.

Mohammed, koji ne želi da mu se prezime objavi, spada u grupu od 351.400 ljudi u Njemačkoj koji imaju subsidijarni status, a većina njih dolazi iz Sirije. Ova klasifikacija odnosi se na osobe, koje ne ispunjavaju specifične kriterije za status izbjeglice prema Ženevskoj konvenciji, ali kojima u matičnoj zemlji prijeti opasnost: smrtna kazna, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili proizvoljno nasilje u kontekstu oružanog sukoba.

Izbjeglice sa statusom supsidijarne zaštite u Njemačkoj od 2024. dobijaju boravišnu dozvolu na tri godine. Smiju raditi i ostvarivati pravo na socijalnu pomoć. Međutim, dok azilanti i priznate izbjeglice imaju pravo da dovedu bračne partnere i djecu mlađu od 18 godina, to pravo ne važi za osobe sa supsidijarnom zaštitom.

Nova vlada želi ograničiti migraciju kroz "promjenu politike"

Njemački ministar unutrašnjih poslova Alexander Dobrindt kaže da građani očekuju „promjenu politike" po pitanju migracija, što uključuje i ukidanje prava na spajanje porodica u određenim slučajevima. Prema mišljenju novog ministra, sposobnost jedne zemlje da integriše pridošlice „ima svoje granice, i zato se mora djelovati". Gradovi i opštine širom zemlje već su, kaže, na ivici svojih kapaciteta.

Pitanje spajanja porodica za osobe sa supsidijarnom zaštitom predmet je političkih rasprava u Njemačkoj već godinama. 2015.godine je vlada na čelu s tadašnjom kancelarkom Angelom Merkel omogućila bračnim partnerima, djeci i roditeljima osoba sa supsidijarnom zaštitom pravo na spajanje porodica. To pravo je, međutim, ukinuto već 2016. godine, nakon samo godinu dana.

Od 2018. osobama sa supsidijarnom zaštitom ponovo se dozvoljava spajanje porodica, ali vlada ograničava broj izdatih viza na najviše 1.000 mjesečno – uz duge liste čekanja i zamorne birokratske procedure. Tokom 2024. godine tako je izdato oko 12.000 viza za članove porodica osoba sa ovim statusom.

Pravne sive zone kod porodičnog spajanja

Organizacije za ljudska prava, poput Pro Asyl, kritikuju ovakve mjere i upozoravaju da razdvojenost porodice predstavlja ogromno psihičko opterećenje za pogođene, što utiče i na proces integracije, ali i na pojavu neregularnih migracija. Bez legalnog puta za ponovno ujedinjenje s djecom, roditeljima ili supružnicima, neki ljudi se odlučuju na rizična, često nesigurna putovanja kako bi se pridružili članovima porodice u Njemačkoj.

Neki pravnici smatraju da se direktiva EU o spajanju porodica ne odnosi na osobe sa supsidijarnom zaštitom, jer je donesena prije nego što je ovaj status definisan. Ipak, zakonodavac je i dalje obavezan poštovati član 6. njemačkog Ustava („Brak i porodica stoje pod posebnom zaštitom"), kao i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, koju je Njemačka ratifikovala a koja garantuje pravo na porodični život.

Jedno važno ograničenje ipak je priznato i na najvišem nivou. Njemački Savezni ustavni sud donio je presudu, koju je prihvatio i Evropski sud za ljudska prava. „Ako postoji alternativa za porodični život u nekoj drugoj zemlji, posebno u zemlji porijekla, tada ne postoji automatsko pravo na porodično spajanje u Njemačkoj", kaže Thomas Gross, stručnjak za njemačko i evropsko pravo sa Univerziteta u Osnabrücku za DW.

Izdavanje viza za članove porodice veoma dugotrajno

Njemački Savezni ustavni sud će na kraju morati odlučiti da li je zakonski dopušteno ukidanje spajanja za osobe sa supsidijarnom zaštitom. Thomas Gross pretpostavlja da će to potrajati godinama. Nedavno sprovedena studija pokazala je da već sada postupak dobijanja vize za članove porodice u njemačkim ambasadama traje između šest mjeseci i više od dvije godine.

„To nije tako da čovjek ode u ambasadu i sutradan sjedne u avion za Njemačku. To je komplikovan i često dugotrajan proces. Ponekad su potrebni DNK-testovi, ponekad je ambasada veoma daleko ili u drugoj zemlji. Te prepreke su za mnoge ljude tako velike  da ih je praktično nemoguće savladati ili prebroditi“, kaže Gross.

Mohammedova viza, koju ima na osnovu supsidijarne zaštite, važi još jednu godinu. Njegova integracija je teška, jer je on praktično 24 sata dnevno njegovatelj svom sinu koji redovno mora ići u bolnicu. „Država bi trebala pomoći mojoj porodici da dođe ovdje, ovo je vanredna humanitarna situacija“, kaže Mohammed. „Kako da ovo izdržim još duže?“

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu