Stasi: Kako je DDR nadzirao svoje građane

„Drugovi, moramo znati sve!". Ovako je glasila jasna poruka koju je svojim zaposlenicima dao Erich Mielke, šef Ministarstva državne sigurnosti (Stasi), On je na toj funkciji bio od 1957. do 1989. Sukladno s tom naredbomgrađani DDR-a bili su sustavno praćeni.

Špijuni Stasija mogli su se skrivati bilo gdje – među kolegama, među prijateljima. Njihov zadatak: identificirati „neprijatelje naroda“. Iz perspektive režima DDR-a, to su bili ljudi koji su kritizirali sustav i udružili se s „klasnim neprijateljem“, odnosno „imperijalističkim“ ili „fašističkim“ kapitalistima na Zapadu. Kako bi zaštitio vlastite građane od uočene prijetnje sa Zapada, Berlinski zid izgrađen je 1961. kao „antifašistički zaštitni zid“.

Stasijeve metode: Nadzor i zastrašivanje

Ali "neprijatelj" je i dalje bio sveprisutan, čak i unutar zemlje. Je li neko ispričao šalu o predsjedniku Državnog vijeća ili slušao neželjenu muziku? Je li neko primio sumnjiva pisma s markicama iz zapadnih zemalja ili čak podnio zahtjev za dozvolu za ulazak u Saveznu Republiku Njemačku? Sve je bilo sumnjivo. Stasi, osnovan 1950. godine, pratio je sve. Sebe je vidio kao "štit i mač" Jedinstvene socijalističke stranke Njemačke (SED), koja je trebala neutralizirati sve "neprijatelje" i tako osigurati vladavinu vladajuće stranke u DDR-u.

Zaposlenici Stasija otvarali su poštu, prisluškivali telefonske pozive i dobivali neovlašteni pristup domovima. Zastrašivali su ljude, širili glasine da je neko alkoholičar ili homoseksualac - ili, posebno perfidno, da ima kontakte sa Stasijem. Popriličan broj građana DDR-a završio je iza rešetaka zbog kritiziranja režima DDR-a. 

Razlozi rada za Stasi

Ljudi su čak nazivali Stasi "Tvrtka" ili "Horch und Guck" (slušaj i gledaj). Krajem 1989. Stasi je zapošljavao oko 90.000 stalno zaposlenih i (ovisno o izvoru) između 100.000 i 200.000 "neslužbenih" zaposlenika - doušnika koji su, dobrovoljno ili pod pritiskom, otkrivali "nedolično ponašanje" prijatelja i članova obitelji. Što ih je motiviralo da podrže nepravedni režim?

"To je mogao biti osjećaj moći koji su imali nad svojim bližnjima. Ali to je mogla biti i obiteljska tradicija, koja je započela tamo gdje su im roditelji, a možda čak i bake i djedovi već radili", kaže povjesničar Philipp Springer za DW. "A onda su, naravno, tu bila obećanja ministarstva da bi to mogao biti zanimljiv posao, da biste čak mogli ići na zadatke u inozemstvo. I u konačnici, naravno, bio je to siguran posao - čak i za ljude koji možda inače ne bi imali takvu karijeru", kaže Spinger.

Banalna svakodnevica u ministarstvu

Za svoju knjigu "Die Hauptamtlichen" (Glavni službenici), Springer je iskopao rijetke fotografije iz Stasijevih arhiva koje prikazuju zaposlenike na poslu. Kao oni koji su vršili nadzor, obično nisu bili ispred kamere, već iza nje. Ali popularna ideja o uzbudljivom špijunskom životu ovdje nije ispunjena. "Možda je postojao život Jamesa Bonda ako ste bili raspoređeni u inozemstvu i tamo tajno špijunirali, da tako kažem", kaže Springer. "Ako ste bili raspoređeni u DDR-u u područjima koja nisu bila toliko usko povezana sa stvarnom špijunažom, to nije bilo ni približno tako uzbudljivo kao što biste mogli zamisliti", kaže on. 

I tako fotografije u knjizi djeluju prilično banalno i amaterski izrađeno. Na njima se vide muškarca pored aparata za kopiranje, drugog za stolom ili ženu koja radi u kuhinji. Ponekad se vidi samo ruka koja poseže za ormarićem za spise ili stopala koja se griji isred šahta za dovod grijanja. „To su, naravno, područja koja na prvi pogled izgledaju potpuno normalno i nimalo uzbudljivo, već prilično zanimljivo i dosadno kao da radite u nekoj tvornici“, kaže Springer.

„No, u konačnici, svi ti zaposlenici s punim radnim vremenom također su pridonijeli održavanju aparata. Svi su bili dio ovog sustava i bili su politički i ideološki obučeni da vjeruju da je njihov zadatak nevjerojatno važan za održavanje socijalizma u DDR-u i njegovu obranu od navodnih neprijatelja sa Zapada", kaže ovaj posvjesničar.

Mali kotačići u stroju "tvrtke"

Nisu se svi na slikama mogli biti identificirati po imenu, ukoliko jesu, Philipp Springer je napisao i njihove biografije. Jedan primjer je poručnica Elfi-Elke Mertens, čiji je otac već radio za Stasi, a i njezin suprug je tamo zaposlen. Nadređeni su je pohvalili zbog "izvanredne predanosti" i "marljivosti", rekavši da je "savjesna" i "vrlo voljna". Toliko voljna, zapravo, da je obećala utjecati na rođakinju koja je htjela putovati na Zapad. "Moj suprug i ja ćemo ponovno razgovarati s njom; ako (ona) ne bude voljna odreći se putovanja, prekinut ćemo veze s njom", obećala je Mertens svojim nadređenima. 

Tu je i kaplarka Sylke Kindler se može vidjeti. Ona je predložila pričvršćivanje kamere na dno košare za kupovinu, što bi im omogućilo da neprimjetno fotografiraju okolinu kroz rupu. Ili ambiciozni general-bojnik Horst Böhm, koji je bio toliko odan režimu da je počinio samoubojstvo nakon pada DDR-a.

Dopušteno je objavljivati fotografije i imena stalno zaposlenih Stasija, kaže Springer – čak i onih koji su još uvijek živi i možda se plaše za svoj ugled. „Uvijek pomislite: 'Pa, to je tako ogroman stroj i svatko je samo mali kotačić'“, kaže on. „Ali u konačnici, to su sve ljudi koji se odlučuju za ili protiv sudjelovanja u nečemu takvom i posvećuju cijeli svoj život radu za takav nepravedni aparat. I naravno, moraju se nositi i s činjenicom da su o njima sačuvani dosjei", kaže Springer.

Učenje iz prošlih nepravdi

Konačni kraj tajne službe DDR-a bio je u januaru 1990. Sačuvano je više od 111 kilometara dosjea, 41 milijun kartica i više od 1,7 milijuna fotografija – kao i gotovo 15 000 vreća uništenih dosjea. Mnogi građani DDR-a zatražili su pristup dosjeima: Željeli su znati kakvu su ulogu imali njihovi prijatelji ili obitelj. Jesu li oni bili žrtve ili počinitelji? Čak i danas, prema Springerovim riječima, postoje mnogi upiti od privatnih osoba.

„Ali vjerujem da bi to trebalo igrati važnu ulogu i na političkoj ili nacionalnoj razini, jer je ovdje nepravdu počinio cijeli jedan aparat. Važno je održati ovo sjećanje živim. I mislim da bi se i mladi ljudi trebali time baviti kako bi shvatili da u konačnici imaju odgovornost zaštititi naš demokratski sustav", kaže Springer.