Srebrenica: sjećanje podijeljeno po etničkim grupama

Trideset godina kasnije, genocid u Srebrenici i dalje ima duboke posljedice po bosanskohercegovačko društvo. Sjećanje na događaje iz jula 1995. podijeljeno je po etničkim grupama. To otežava zajednički život i pomirenje. Dvije potpuno različite perspektive suprotstavljaju se jedna drugoj. Srbi i Bošnjaci mogu živjeti jedni pored drugih u svakodnevnom životu, ali je pitanje Srebrenice često tabu. Čim se ta tema pokrene, Srbi se često osećaju krivim: neki refleksivno ukazuju na sopstvene žrtve tokom rata. Otvoreni razgovori o onome što se događalo skoro da su nemogući, piše u tekstu koji je objavio Deutschlandfunk. 

Od 2021. godine u BiH je zabranjeno negirati, umanjivati, javno odobravati ili opravdavati genocid u Srebrenici ili druge ratne zločine počinjene tokom rata u BiH (1992-1995). Ovaj zakon nije usvojio bosanskohercegovački parlament, već ga je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, podsjeća se u tekstu.

Time je, navodi se dalje, Inzko ispunio želju Bošnjaka, koji obilježavaju sjećanje na žrtve Srebrenice i traže da srpska strana masakr prizna kao genocid. Protiv srpskog nacionalizma se bore i klubovi poput "Majke Srebrenice”. Za preživele, poricanje zločina od strane srpske strane je negiranje njihovog identiteta i njihove prošlosti.

Srpska strana, događaje iz jula 1995. trivijalizuje, povremeno negira ili čak glorifikuje. Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, u tome zauzima istaknutu poziciju, piše Deutschlandfunk.

„On je još 2007. godine govorio da je u Srebrenici bio genocid,  a već 2010. je napravio zaokret i od tada relativizuje broj žrtava i negira da se genocid u Srebrenici uopšte dogodio."

Ovakvo tumačenje sukoba je rasprostranjeno i u Srbiji, koja ima bliske veze sa ovim bh. entitetom, mada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 2015. prisustvovao komemoraciji u Potočarima gdje je bio napadnut. 

Aleksandar Vučić i Srebrenica

Danas predsjednik Srbije govori drugačije. Za to postoji razlog. Smatra se dobrom praksom da se u sjećanju na zločine prvenstveno slušaju priče žrtava. Međutim, u slučaju genocida u Srebrenici, vrlo je poučno baciti pogled i na počinioce, njihove pristaše i apologete. Posebno kada takav pogled nije usmjeren samo na 30. godišnjicu zločina, već uzima u obzir i ono što se ranije dešavalo, piše Michael Martens, potpisnik teksta u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.

„Na primjer, na komemoraciju povodom 20. godišnjice zločina 11. jula 2015. došao je niko drugi do današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Tada je još bio premijer, ali i najmoćniji čovjek u Beogradu. S obzirom na Vučićevu prošlost, činjenica da je došao u mali grad na istoku Bosne zvučala je gotovo nevjerovatno."

Martens podsjeća na Vučićevu političku karijeru, koju je započeo sredinom devedesetih godina u Srpskoj radikalnoj stranci na čijem čelu je bio vođa paravojnih formacija Vojislav Šešelj. Vučić je kao „poslušan i odan brzo napredovao do Šešeljevog najvjernijeg izvršioca". U jednom od svojih govora tokom srpskog rata protiv Bosne i Hercegovine, mladi šovinista je izrekao upozorenje bosanskim muslimanima koje je bilo krvavo ozbiljno: „Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana." Tu prijetnju je Vojska bosanskih Srba, kojom je komandovao kasnije na doživotnu kaznu zatvora osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, ostvarila na mnogim mjestima u Bosni. Srebrenica je postala sinonim politike „etničkog čišćenja".

Izvještaji iz 2015. godine, piše još u FAZ-u, danas zvuče kao da su iz nekog drugog svijeta, jer se u zvaničnom Beogradu odavno ponovo čuje ton koji podsjeća na Vučićeve rane dane.

„U srpskoj prijestolnici postoji čitav niz komemoracija povodom 30. godišnjice Srebrenice. Panel diskusije, promocije knjiga, pozorišne predstave i ulični performansi podsjećaju na ovaj dan srpske krivice. Prikazuje se i potresni film o Srebrenici `Quo Vadis, Aida?´ nagrađivane bosanske rediteljke Jasmile Žbanić, koji nikada nije stigao u kina u Srbiji. Ali sve to dolazi iz civilnog društva. Kako se Vučić i njegovi sljedbenici sada ponovo odnose prema tom zločinu, pokazuje njegov stranački kolega Vladimir Đukanović. On je 11. jula 2019. godine ´čestitao srpskom narodu na danu oslobođenja Srebrenice´ i zahvalio Ratku Mladiću na njegovoj ´briljantnoj´ vojnoj operaciji", piše FAZ.

U školama u Srebrenici se ne uči ništa o genocidu

Ako o onome što se događalo u njihovom gradu ne saznaju kod kuće, djeca u Srebrenici - bošnjačka i srpska – u školi ne uče ništa o genocidu, piše švajcarski Neue Zürcher Zeitung.

Razlog je, kako se navodi, što se nastava održava po nastavnom planu i programu Republike Srpske - i udžbenici prenose isključivo srpsku perspektivu: „Školska djeca u Srebrenici uče da je Mladić, kao komandant bosanskih Srba, u julu 1995. godine zauzeo njihov rodni grad - i ništa više."

Pored toga, u tamošnjim školama se prvenstveno uči srpski jezik, uključujući i ćirilično pismo. Bošnjačka djeca tek od petog razreda mogu učiti bosanski jezik, ali se on tada ne zove bosanski, već „jezik bošnjačkog naroda"… Dok djeca to jedva da primjećuju, roditelji Bošnjaci to smatraju omalovažavanjem svoje etničke grupe, piše u NZZ-u.

Kako stručnjaci ocjenjuju strategiju negiranja genocida?

Portal ZDF-a donosi članak o mišljenu stručnjaka o negiranju genocida od strane RS-a i Srbije.

Florian Bieber, stručnjak za Balkan na Univerzitetu u Grazu, smatra da je riječ o autoritarnoj strategiji za politiku sjećanja: „Takva politika se bazira na isticanju vlastitih žrtava, dok se u isto vrijeme reinterpretira ili negira historijska krivica."

Politikolog Vedran Džihić sa Univerziteta u Beču, stoji dalje u tekstu, u tome vidi dublji ideološki obrazac:"Postoji ideološki savez izrazito nacionalističkih, autoritarnih i reakcionarnih političara koji odbacuju vrijednosti i norme liberalnog, evropskog, demokratskog Zapada."

Prema mišljenju stručnjaka, strategije poricanja otežavaju suočavanje s prošlošću, ometaju procese društvenog pomirenja i podrivaju povjerenje u međunarodne pravne mehanizme.

U tom kontekstu, Srebrenica se često doživljava kao lakmus test za evropski stav prema genocidu, kao kultura sjećanja i odgovornosti, prenosi ZDF.