Revolucija privrede u Gani: utopija ili dobar plan

Otkako je preuzeo dužnost, prije pola godine, predsjednik Gane Džon Mahama radi na oživljavanju privrede: pokrenuo je takozvanu ekonomiju 24 sata, koja bi trebalo da stvori nova radna mjesta i da transformiše ekonomiju koja zavisi od uvoza.

„Ova politika je kreirana za Ganu i njenu budućnost", rekao je Mahama. „Program ‘24 plus' biće pokretač ekonomskog rasta i sigurni smo da će donijeti prosperitet našoj zemlji."

Prema tom planu, različite industrije funkcionisaće u tri osmoučasovne smjene dnevno, uz zajednički rad javnog i privatnog sektora kako bi privreda radila bez prestanka. Inicijativa je u prvom redu usmjerena na ključne postojeće sektore u zemlji, poput poljoprivrede, proizvodnje i osnovnih usluga, ali bi dugoročno mogla biti proširena i na druge oblasti.

Koliko god da djeluje obećavajuće, pitanje je koliko je Mahamin omiljeni projekat zaista izvodljiv.

Zemlja koja nikad ne spava?

Glavni grad Gane, Akra, ne može se porediti sa Njujorkom, Dubaijem ili Tokijom kada je riječ o uslugama dostupnim 24 sata dnevno. U Africi je malo gradova u kojima usluge funkcionišu neprekidno, iako Akra, kao i neki gradovi u Nigeriji, Demokratskoj Republici Kongo, Južnoj Africi i Keniji, imaju živahne neformalne noćne ekonomije.

Međutim, Mahamin plan nije samo stvaranje gradova u kojima radnje, restorani i barovi mogu da rade danonoćno: njegova vizija je da podigne ukupni ekonomski učinak Gane utrostručavanjem radnog vremena u ključnim industrijama i sektorima — sa prosječnih osam sati dnevno na 24 sata.

Ovakav pristup Gane, kao državna politika, jedinstven je na afričkom kontinentu. Do kraja ove decenije, moglo bi da se stvori 1,7 miliona novih radnih mjesta.

Problemi provođenja ambiciozne vizije

Ekonomista Danijel Anim Amartej smatra da program djeluje inovativno i progresivno na papiru, ali da bi u praksi moglo doći do problema:

„Potrebno je oko 4 milijarde dolara da bi se provela ova politika ekonomije 24 sata", rekao je Amartej za DW. A Gana već duguje tri milijarde dolara Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), nakon što je posljednjih godina više puta kasnila s otplatom postojećih dugova.

„Trenutno imamo ogroman broj visokoškolovanih ljudi koji su nezaposleni. Zbog toga bi program koji bi omogućio zaposlenje i otvaranje novih radnih mjesta takođe doprineo rastu BDP-a."

Ali u praksi, finansiranje će biti problem: „Ko je zapravo taj privatni sektor od kojeg se očekuje da finansira ovaj program? Domaći privatni sektor nema finansijsku snagu da pokrene tako inovativan program."

Amartej smatra da bi teret trebalo da padne na državu, koja bi prva trebalo da izdvoji sredstva i time „odredi tempo" prije nego što se privatni sektor širom Gane zaista priključi revoluciji ekonomije koja radi 24 sata dnevno.

Prvo obezbijediti infratrukturu - struju

Dopisnik DW-a iz Akre, Isak Kaledzi, slaže se da bi provođenje agende „24 plus" moglo naići na probleme — ne samo zbog otvorenih pitanja o finansiranju, već i zbog nedostatka određene infrastrukture.

„Zemlja se trenutno suočava s problemima u snabdijevanju električnom energijom. Borimo se da svjetla budu upaljena. Moramo prvo da se postaramo da postoji adekvatna infrastruktura", kaže Kaledzi.

Ipak, on vjeruje da je mladima posebno potreban ovako jasan podsticaj od strane države kako bi pronašli nove načine da obezbijede svoju finansijsku budućnost:

„Politika 24 sata dnevno ne uzima nikome posao, već stvara prostor da se još neko uključi", kaže Kaledzi.

Saradnja javnog i privatnog sektora

Mahamin plan se izdvaja po tome što nije isključivo pristup „odozgo nadole". Iako ga promoviše i vodi državna vlast, plan „24 sata plus" oslanjaće se na saradnju sa sindikatima, privatnim sektorom i međunarodnim partnerima za razvoj.

Upravo to bi, prema mišljenju Amarteja, mogla biti njegova Ahilova peta. On smatra da ravnoteža između različitih aktera u praksi neće biti onakva kakvom je vlast trenutno predstavlja.

„Država će biti posrednik koji treba da pomogne privatnom sektoru da provede ovu agendu. Takvo oslanjanje na privatni sektor može biti problematično." To bi moglo dovesti do toga da privatne kompanije — naročito one velike — dobiju previše uticaja u okviru ovog plana.

„Ekonomija koja funkcioniše 24 sata dnevno jeste jedan od načina da unaprijedimo ekonomiju... i da nastavimo da gradimo na dostignućima prethodne administracije. Ne treba posmatrati ekonomiju 24 sata kao jedinu prekretnicu", kaže Amartej.

On smatra da bi trebalo nastaviti i proširiti inicijativu prethodne vlade pod nazivom „Jedan okrug — jedna fabrika" (1D1F), koja je bila usmjerena na otvaranje radnih mjesta, ali je trenutno obustavljena.

Potrebna promena svijesti: Svi hoće kancelarijske poslove

Gana je 1957. stekla nezavisnot od Velike Britanije. To je demokratska zemlja, deseta najjača ekonomija u Africi sa oko 35 miliona stanovnika, stanovništvo je većinski hrišćansko i spada među najmlađe u svijetu. Nezaposlenost od oko 3 odsto, siromaštvo i nesigurnost u snabdijevanju hranom već dugo predstavljaju ključna politička pitanja.

Prema Amartejevom mišljenju, ono što je do sada sprječavalo promjene jeste način razmišljanja u zemlji. Da bi se provela inovativna ideja poput prelaska na ekonomiju koja radi 24 sata dnevno, građani Gane morali bi da promjene način na koji posmatraju svoju vladu.

„Mnogo ljudi radi za državu, ali malo njih ima povjerenja u nju."

Amartej veruje da Mahama želi da povrati povjerenje građana tako što će formirati transparentne i odgovorne državne institucije koje će upravljati fondovima namijenjenim provođenju ekonomije 24 sata dnevno. On takođe ističe da bi radnici u Gani morali da promjene i način na koji razmišljaju o samom radu kako bi se ovakav model mogao razviti.

„Obučeni smo da tražimo kancelarijske, administrativne poslove. Nismo fokusirani na stručno, zanatsko i tehničko osposobljavanje, i tu postoji veliki jaz. Još uvek slijedimo kolonijalno nasljeđe  - obrazovanja administratora. Broj onih koji pohađaju stručnu obuku je veoma mali. A to mora da se promijeni."