Primirje bez mira: Region između nade i neizvjesnosti

Izraelsko-iranski sukob izašao je iz svoje najvrelije faze. Primirjekoje je u ponedeljak isposlovao američki predsjednik Donald Tramp izgleda da se stabilizuje, uprkos nekoliko kratkotrajnih prekida za koje su odgovorne obje strane. Time su sve države u regionu dobile priliku da preispitaju svoje stavove u vezi sa sukobom i posljedicama koje iz njega proističu.

Dosadašnji stav niza država bio je prije svega: ambivalentan. Tako je Jordan u zajedničkoj izjavi sa drugim arapskim, afričkim i azijskim državama izrazio „kategoričko odbijanje i osudu" izraelskih napada na Islamsku Republiku Iran od 13. juna 2025. godine, ali je istovremeno oborio rakete ispaljene iz Irana koje su preletjale preko njegove teritorije. Jordanska vlada se pozvala na princip samoodbrane. Isto je učinila i Saudijska Arabija, koja je potpisala izjavu. Iako iz Rijada nije stigla zvanična izjava o obaranju iranskih raketa, stručnjaci smatraju da je to sasvim moguće.

U osnovi se situacija u Jordanu i Saudijskoj Arabiji ne razlikuje mnogo od one u drugim državama regiona. Obje zemlje imaju stabilne i mirne odnose saIzraelom – Jordan je čak potpisao mirovni sporazum – ali su istovremeno oslonjene na vojnu saradnju sa SAD. Jordan dodatno prima i finansijsku pomoć iz Vašingtona, oko 1,45 milijardi dolara (1,25 milijardi evra) godišnje. Time je Jordan, poslije Izraela, drugi najveći svjetski primalac američke pomoći. Ova pomoć je, međutim, na početku Trampovog mandata bila kratkotrajno dovedena u pitanje.

Ove dvije zemlje, i Jordan i Saudijska Arabija, imaju u vidu interese cijelog regiona. To se prije svega odnosi na njegovu stabilnost. A ona se zasniva na uravnoteženom odnosu sa Iranom.

Zabrinutost zbog pada režima

Ova ambivalentnost će vjerovatno i ubuduće oblikovati regionalnu politiku, posebno kod zalivskih država, smatra Simon Volfgang Fuks, islamolog sa Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu. „U zalivskim državama se vrlo pažljivo registruje da je Iran izgubio značajan dio svog potencijala prijetnje“, kaže on u razgovoru za DW, pozivajući se na oslabljene proiranske milicije poput Hezbolaha, Hamasa i šiitskih grupa u Iraku. Sirija je takođe ispala iz igre kao saveznik Irana. „U tom kontekstu, iz perspektive zalivskih država, izgleda razumno približiti se ovom, iako oslabljenom, ali i dalje veoma važnom akteru u regionu. Međutim, nema interesa za direktno slabljenje režima u Iranu, a još manje za njegov pad i haos koji bi iz toga proizašao. Sličan stav ima i Jordan.“

Zaista, susjedne države sada očigledno teže ka tome da spriječe pad autoritarnog režima. „Pitanje je svakako šta bi uslijedilo nakon Islamske Republike“, objašnjava Markus Šnajder, direktor bejrutske kancelarije Fondacije Fridrih Ebert, u analizi na sajtu fondacije, izražavajući zabrinutost unutar i van regiona. „U samoj zemlji, iz razumljivih razloga, ne postoji organizovana opozicija – ni politička ni oružana. A u egzilu postoje dvije snage – Narodni mudžahedini i monarhisti – čija je borbena sposobnost upitna.“

Egipatska ambivalentnost

Slično ambivalentno ponašanje pokazuje i Egipat. Zemlja je u najvrelijoj fazi sukoba bila izuzetno uzdržana. Egipat je pozdravio dogovoreno primirje i najavio da će nastaviti svoje diplomatske napore sa partnerima. Cilj je učvršćivanje primirja, smirivanje situacije i postizanje sveobuhvatnog, trajnog rješenja krize.

Egipat se nalazi u delikatnoj poziciji, upravo zbog svoje zavisnosti od američke vojne pomoći, kaže Fuks. To se posebno pokazalo tokom rata u Gazi. Kairo je jasno odbacio sve planove o prihvatanju Palestinaca iz Gaze i stavio do znanja da neće prihvatiti protjerivanje stanovništva. „S druge strane, egipatska vlada je učinila sve da ne naljuti izraelsku stranu i SAD, zaustavljajući, na primjer, marš solidarnosti sa Gazom iz Tunisa, napadajući međunarodne aktiviste 14. juna i ne dozvoljavajući im ni da se približe Sinaju.“

Egipatska vlada očigledno želi da izbjegne komplikacije u odnosima sa SAD. Zajedno sa drugim državama, posvećena je borbi protiv terorizma i obezbjeđivanju egipatskih granica sa konfliktnim zemljama i regionima poput Libije, Gaze i Sudana. Egipat takođe prima značajnu američku vojnu pomoć. Samo prošle godine ta pomoć je iznosila 1,3 milijarde dolara (1,12 milijardi evra). Sve to doprinosi tome da se Egipat i dalje usko usklađuje sa Bijelom kućom, posebno s obzirom na to da iz Vašingtona nema kritika na katastrofalnu situaciju sa ljudskim pravima u vladi Al-Sisija.

Zabrinutost za političku ravnotežu

Svim državama u susjedstvu Irana postalo je jasno koliko je važno održati ravnotežu u regionu – čak i kada je riječ o tako teškom partneru kao što je Iran. „Oslabljeni Iran bi se mogao obuzdati i ukrotiti“, piše Šnajder. „No, zemlja koja je pritjerana u ćošak, teško ranjena i koja se bori za opstanak je nepredvidiva."

Pokazalo se i nešto drugo, kaže Fuks: Kurs trenutne američke administracije se u velikom dijelu regiona doživljava kao iritantan. „Trampova spoljna politika, vođena preko društvenih mreža, ruši svu dosadašnju izvjesnost u međunarodnim odnosima. Ipak, teško da će SAD u narednim godinama usmjeriti svoju glavnu pažnju na Bliski istok. Izrael i Iran su ovdje izuzeci. Za dalje intervencije ne postoji veliko interesovanje, fokus će se neizbježno preusmjeriti ka Istočnoj Aziji.“

*ovaj tekst je najprije objavljen nanjemačkom jeziku