Preživjela je Aušvic – i sa 100 godina još uvijek upozorava

Anita Lasker-Valfiš već je čitavo jedno stoljeće na ovom svijetu. Smrti se ne boji. Prečesto joj je morala pogledati u oči, jer je kao Jevrejka bila deportovana u Aušvic od strane nacista. Bio je to najveći od svih koncentracionih logora: ljudi su tamo ubijani u serijama, ukupno oko 1,1 milion. Anita Lasker-Valfiš je preživjela – jer je znala svirati violončelo.

Decenijama je kao posvećena svjedokinja vremena dizala svoj glas protiv antisemitizma, desničarskog ekstremizma i rasizma. Pred školskim razredima je bez uljepšavanja govorila o tome kako su nacisti sistematski isključivali Jevreje iz društva i na kraju ih ubijali. Smatra da je dužnost „da oni koji su preživjeli moraju biti glasovi miliona koji su zauvijek ućutkani“. Zato je učestvovala i u projektu „Dimensions in Testimony", u kojem interaktivni hologrami preživjelih Holokausta odgovaraju na pitanja i nakon njihove smrti.

Bilo je vremena kada je bila optimistična da će njen angažman nešto promijeniti: „Razgovarala sam s hiljadama učenika. Ako se samo deset njih ponaša kako treba, biću zadovoljna.“

Nikad nisu čuli za Holokaust?

Ali danas je Anita Lasker-Valfiš  bez nade. „Ona je očajna“, rekla je njena kćerka Maja za „Jidiše slgemajne cajtung". Rastući antisemitizam, sve veći pomak udesno i situacija na Bliskom istoku: njena majka ima osjećaj da njen trud nije mnogo postigao.

Gledajući svijet oko sebe, lako je razumjeti njen osjećaj. Prema nedavnoj anketi Jewish Claims Conference, 12 odsto mladih Nijemaca između 18 i 29 godina nikada nije čulo za Holokaust. A otkako Izrael intenzivno djeluje vojno u Pojasu Gaze, antisemitizam eskalira širom svijeta.

„Je li važno da li si Jevrej? Čovjek je jednostavno čovjek“, rekla je nedavno za „Zidojče cajtung".

„Nisam znala da sam Jevrejka"

Anita Lasker rođena je 17. jula 1925. u Breslauu kao najmlađa od tri sestre, u uglednoj njemačko-jevrejskoj porodici. Otac je bio advokat, majka violinistkinja. Roditelji su pridavali značaj dobrom obrazovanju, a muzika je bila njegov sastavni dio. Religija u porodici Lasker nije igrala nikakvu ulogu.

„Nisam znala da sam Jevrejka dok me nisu pljunuli i nazvali prljavom Jevrejkom“, rekla je decenijama kasnije. „Bili smo tipični, potpuno asimilovani Nijemci.“ Bilo je to 1933. godine, kada su nacisti došli na vlast. Roditelji nisu gajili iluzije o tome šta nacistički režim u Njemačkojplanira s Jevrejima: krajem 1939. poslali su najstariju kćerku Marijanu na sigurno u Englesku. Sebe nisu uspjeli spasiti. Deportovani su 1942. godine, a Anita više nikada nije vidjela ni majku ni oca.

Zajedno sa sestrom Renatom bila je prisiljena na rad u fabrici papira. Tamo su falsifikovale dokumente za francuske prisilne radnike i omogućile im povratak kući. Kada su 1943. pokušale pobjeći s lažnim pasošima, uhapšene su i zatvorene. Pet mjeseci kasnije deportovane su – svaka posebno – u Aušvic.

„Violončelistkinja iz Aušvica“

Anita Lasker je znala svirati instrument i dodijeljena je ženskom orkestru u Aušvicu. „Violončelo mi je spasilo život“, rekla je kasnije. Kada su prisilni radnici ujutro izlazili iz logora i naveče se vraćali, orkestar je svirao marševe. Nedjeljom su djevojke svirale za pripadnike SS-a.

„Nijedna od nas nije vjerovala da ćemo iz Aušvica izaći drugačije nego kroz dimnjak“, rekla je. U novembru 1944, kada su se sovjetske trupe približavale, Anita i njena sestra su prebačene u prenatrpani logor Bergen-Belsen, gdje su ljudi umirali od gladi, žeđi i bolesti. „Aušvic je bio logor u kojem su ljudi sistematski ubijani“, napisala je kasnije u svojim memoarima. „U Belsenu se jednostavno umiralo.“

„Puni nade, puni nove hrabrosti"

Dana 15. aprila 1945. britanski vojnici su oslobodili logor. Dan kasnije, njemački program BBC-a emitovao je jedno od prvih svjedočenja iz koncentracionih logora. Anita Lasker je govorila pred mikrofonom: „Zatvorenici iz Aušvica, oni rijetki koji su ostali, svi se boje da im svijet neće vjerovati šta se tamo dogodilo.“ Detaljno je opisala užase, a zatim dodala: „Konačno, 15. je došlo oslobođenje. Oslobođenje kojem smo se nadali tri godine. Još uvijek mislimo da sanjamo. Gledamo Engleze kako prolaze kroz logor: ljudi koji nam ne žele zlo… Ali sada gledamo naprijed, puni smo nade, puni nove hrabrosti. Slobodni smo."

Dugo ćutanje o prošlosti

U septembru 1945. svjedočila je na suđenju čuvarima iz Bergen-Belsena pred britanskim vojnim sudom. To je bio posljednji put za dugo vremena da je govorila o užasima koje je preživjela.

Godine 1946. emigrirala je u Veliku Britaniju. U Londonu je bila suosnivač Engleskog kamernog orkestra i svirala u njemu do kraja 20. vijeka. Udala se za pijanistu Petera Valfiša, koji je takođe rođen u Breslauu i emigrirao u Palestinu putem dječjeg transporta. O prošlosti nisu govorili ni sa svojom djecom. Kada bi kćerka pitala zašto joj je broj istetoviran na ruci, odgovor bi bio: „Ispričaću ti kad budeš starija.“

Prošle su decenije dok se Anita Lasker-Valfiš nije odlučila da napiše svoju priču. Godine 1996. objavila je knjigu „Ihr sollt die Wahrheit erben. Die Cellistin von Auschwitz" („Treba da naslijedite istinu. Violončelistkinja iz Aušvica“), koja ju je učinila poznatom i van Njemačke kao svjedokinju vremena.

Godine 2018. održala je vatren govor u Bundestagu povodom „Dana sjećanja na žrtve nacizma“. Primjećuje, rekla je tada, da u društvu raste želja da se podvuče crta, ali: „Ono što se dogodilo – dogodilo se i ne može se izbrisati jednim potezom.“

Sada puni 100 godina. U Londonu će joj u čast biti održan koncert. Ugledni gosti iz cijelog svijeta čestitaće jednoj od posljednjih živih svjedokinja Holokausta. Naravno, tu će biti i njena kćerka Maja, sin Rafael, unuci i praunuci. Njoj samoj velika proslava nije važna. Anita Lasker-Valfiš najviše želi da se otrov mržnje i antisemitizma konačno iskorijeni. Želja koju nije lako ispuniti.