Penzije u Evropi: koliko dugo moramo raditi?

Danski parlament je 22. maja prihvatio zakon o podizanju dobi za odlazak u penziju koji je podržao 81 zastupnik, a protiv je bio 21. Novi zakon određuje podizanje dobne granice za odlazak u penziju za sve građane rođene nakon 31. decembra 1970. na 70 godina. Trenutno Danci mogu u mirovinu sa 67 godina.

Do 2030. planira se podizanje starosne dobi na 68 godina, a do 2035. na 69 godina. Socijaldemokratska premijerka Mette Frederiksen, stara 47 godina, izjavila je prošle godine da je spremna to preispitati čim službena dob za odlazak u penziju stvarno dosegne 70 godina.

Ovo su podaci o zakonskoj starosnoj dobi i o stvarnoj dobi odlaska u mirovinu za muškarce i žene, prikazani po pojedinim državama i u usporedbi s prosjekom članica OECD-a: 

Usporedba s inozemstvom pokazuje koliko su različita pravila. Zanimljivo je da u nekim zemljama ljudi rade čak i duže nego što moraju.

Model za Njemačku?

Nova savezna vlada u Berlinu još je uvijek u "fazi istraživanja" –mnogi detalji još nisu poznati. „U koalicijski sporazum smo unijeli mnogo ispravnih stvari", pohvalio je kancelar Friedrich Merz sebe i svoje stranačke kolege na jednom pokrajinskom kongresu CDU-a u Stuttgartu.

Pitanje sistema socijalne sigurnosti u Njemačkoj još nije riješeno. No Merz je naglasio da „ovako kako je danas, može ostati najviše još nekoliko godina". Dodao je da se sada radi o temeljnoj reformi penzionog, zdravstvenog sistema i sistema za njegu.

Danski model je već prije sedmicu dana spomenuo bivši vladin savjetnik Bernd Raffelhüschen: „Trebali bismo vrlo brzo podići dob za odlazak u penziju na 70 godina kako bismo obuhvatili još barem dio godišta s visokim natalitetom." On je objasnio da će do 2035. svake godine milion njemačkih građana napustiti tržište rada, što će povećati penzione doprinose za mlađu radnu populaciju.

Beveridge protiv Bismarcka

Što se tiče financiranja mirovinskih sistema postoje dvije škole, nazvane po njihovim teoretičarima ili začetnicima: socijalno zakonodavstvo kancelara Otta von Bismarcka iz 19. stoljeća i Beveridgeov model formuliran 1940-ih.

Taj model predstavlja sistem socijalne skrbi koji štiti cjelokupno stanovništvo i finansira se iz poreznih prihoda. Temelji se na izračunima britanskog ekonomiste Williama Henryja Beveridgea, koji je tada pripadao liberalnoj parlamentarnoj skupini u britanskom parlamentu.

Suprotno tome, Bismarckov model predviđa sistem osiguranja u kojem radnici i poslodavci uplaćuju doprinose. Pojednostavljeno, radi se o međugeneracijskoj solidarnosti u sistemu u kojem radno sposobno stanovništvo svojim doprinosima finansira umirovljenike.

Usporedba penzionih sistema u Evropi moguća je samo ograničeno jer u više zemalja postoji mješavina Bismarckovog i Beveridgeovog modela. Uz to, mnogi detalji se razlikuju od zemlje do zemlje.

Demografski problem

Kod Bismarckovog modela, koji se primjenjuje u Njemačkoj, sve se više ističe jedan problem: starenje društva. Sve je više penzionera, a sve manje uplatitelja doprinosa –to su ljudi koji rade i plaćuju u socijalna osiguranja. Osim toga, penzioneri žive sve duže zbog rasta životnog vijeka – dakle, primaju penziju duže.

To dovodi do sve većeg opterećenja za penzione fondove koji se finansiraju iz tekućih uplata. Posljedica je: ili stalni rast doprinosa za penziono osiguranje ili stagnacija mirovina koje onda više ne bi mogle pratiti inflaciju.

Neki žele raditi dulje

Naravno, kraći radni vijek i raniji odlazak u penziju zvuče primamljivo. Možete prestati raditi prije nego što tijelo više ne može izdržati napore. U „posljednjoj trećini života" možete se baviti nečim što vas osobno ispunjava ili jednostavno više vremena provoditi s obitelji.

To je dobro i za privredu: ljudi s više slobodnog vremena imaju i više mogućnosti za trošenje novca – pod uvjetom da im mirovina to dopušta. To bi moglo potaknuti privatnu potrošnju, što bi opet pomoglo privredi.

No, duži rad može imati i prednosti: mnogi ljudi se i sa 65 godina osjećaju sposobnima i vole svoj posao. Žele prenositi svoja iskustva i dalje biti u kontaktu s mlađim ljudima. I poslodavci profitiraju jer se tako ne gube stečeno znanje i rutine. Osim toga, to bi barem malo moglo ublažiti nedostatak stručne radne snage.

Ponekad ranije, ponekad kasnije

Prethodno prikazana statistika pokazuje da zakonska dob za odlazak u mirovinu u vrlo rijetkim slučajevima odgovara stvarnom prestanku radnog odnosa: u većini slučajeva ljudi odlaze u prijevremenu mirovinu.

U ponekim slučajevima ljudi rade i nakon zakonske dobi za mirovinu –rimjerice na Novom Zelandu, u Japanu, ali i u Švedskoj ili Grčkoj. Rade li to svojevoljno? Razlozi za to su dijelom toliko osobne prirode da se ne mogu prikazati u statistici.

No, često je razlog premala penzija. Prijetnja od siromaštva u starosti mogla bi se otkloniti kad bi mirovina nakon dugog radnog vijeka osigurala primanja dovoljna za pristojan život. No to košta puno novca kojeg penziono osiguranje nema. S druge strane, mjesečno opterećenje uplatitelja doprinosa ne smije se stalno povećavati, jer bi to ugrozilo njihove mogućnosti da privatno štede za starost.

Ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu