Patnja djece u Pojasu Gaze

Mohammed Al-Darbi trga karton za vatru. Njegova majka peče lepinje na improviziranoj peći. „Pečemo kruh i jedemo ga sa začinima. Nešto drugo nemamo.“ Ipak, danas, ako ništa, imaju brašna za lepinju. A kuća obitelji na zapadu grada Gaze na prvi pogled izgleda netaknuto.

Video koji je obišao svijet

Prije mjesec dana dvanaestogodišnji Mohammed postao je poznat zahvaljujući jednom videu. O njemu su izvještavali međunarodni mediji. Vratio se praznih ruku iz distribucijskog centra pomoći. Kada ga je novinar upitao kako mu je, Mohammed je pred uključenom kamerom počeo jesti pijesak. „Dobio sam malo brašna, ali su mi ga lopovi oteli. Mnogo sam plakao, jer nismo imali ni brašna ni hrane.“

Glad, očaj, iscrpljenost: Mohammed je bolestan. Liječnici su mu morali odstraniti dio pluća. Svojim velikim smeđim očima priča da gotovo da nema hrane koja se može platiti. Jedan kilogram paradajza košta, preračunato, oko 25 eura.

Premalo pomoći, loša distribucija

U pojas Gaze i dalje dolazi premalo pomoći. Ono što stigne, ne distribuira se koordinirano. Na snimkama se vidi kako sve više naoružanih obiteljskih klanova preuzima kamione.

Zaklada za Gazu, koju podržavaju Izrael i SAD, dijeli svoje pakete pomoći samo na jugu i u središnjem dijelu regije. Centri za distribuciju otvoreni su povremeno. Očevici izvještavaju da izraelska vojska IDF gotovo svakodnevno puca na ljude koji traže pomoć. Vojne službe na te optužbe uglavnom ne reagiraju.

Potraga za hranom kao svakodnevna zadaća

Na sjeveru, gdje živi Mohammed, postoje manji distribucijski punktovi lokalnih organizacija. Potraga za hranom i vodom određuje svakodnevicu dvanaestogodišnjaka. U intervjuu s timom njemačkih novinara iz studija u Tel Avivu jedva govori o nečemu drugom. Već 21 mjesec nije išao u školu.

„Prvo gledamo je li otvorena narodna kuhinja. Nakon buđenja donesem vodu s cisterne. Onda idem s loncem do narodne kuhinje. Ponekad donesem hranu, ponekad ne. Onda se igram s prijateljima, odmaram i spavam. I sljedeći dan sve ispočetka“, priča Mohammed.

„Želim da se sve smiri“

Mohammedov otac, Munzir Al-Darbi, ima slomljenu nogu. Zato je Mohammed morao ići prema kamionskim konvojima kako bi dobio nešto pomoći. Naravno, kaže Al-Darbi, on želi svome sinu sretan život, da rat završi, da djeca opet mogu u školu: „Da mogu učiti, igrati se, imati sretan život, kao prije rata. Želim da se sve smiri i da nam opet dođu hrana, brašno i voda.“

U Gazi su mnogi nadaju primirju, ali se istovremeno boje da ono neće doista označiti kraj rata. Mohammed ne gubi nadu: „Bio bih jako sretan, jer bih tada mogao dobiti hranu iz pučke kuhinje i vodu. Mogao bih se igrati i ići kamo god želim, jer se ne bih morao bojati da ću biti ubijen.“

Za primirje već ima planove. Želi otići liječniku i dobiti lijekove. I naravno: jesti i piti.