Proboj iz jasenovačkih logora: Naprijed, drugovi, juriš!

Osamdeset je godina od proboja posljednje grupe zatvorenika iz sistema koncentracionih logora Jasenovac. U Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini se proboj logoraša obilježava danas, odnosno u prvoj nedjelji nakon Vaskrsa, dok je na hrvatskoj strani obilježavanje na dan proboja logoraša 22. aprila. 

U logoru Jasenovac i njegovom stratištu Donjoj Gradini, te 1945. godine preostalo je tek nešto više od hiljadu logoraša, od kojih je slobodu u proboju ugledalo prema različitim procjenama tek njih oko 90, odnosno prema drugim procjenama 106, odnosno 117.

Sinjski inžinjer i Miljevićki heroj

„Na kraju, kada je bilo jasno da više niko neće ostati živ, logoraši su se odlučili organizovati između sebe i izabrali su Antu Bakotića, hemijskog inžinjera iz Sinja. U tim ratnim godinama se priključio partizanima i 1943. je zarobljen u dolini Neretve i preko Sarajeva doveden u Jasenovac“, priča kustos Spomen područja Jasenovac Đorđe Mihovilović, objašnjavajući kako je protekla ta noć. 

„I on je imao zadatak da u tim jutarnjim satima uzvikom: 'Naprijed, drugovi, juriš!', da znak za početak proboja. Tako se i dogodilo“.

Arhiva kaže da je oko polovine od ukupnog broj logoraša krenulo u proboj, dok su ostali zbog lošeg fizičkog stanja ostali u logoru. Krenuli su prema istočnim vratima, na njih je otvorena vatra iz okolnih osmatračnica, tako da su ljudi koji su izašli gazili jedni preko drugih.

„Veliku zaslugu za izlazak logoraša iz prostora logora imao je Mile Ristić koji je za mještane njegovih rodnih Miljevića na Kozari bio heroj, iako nikada nije proglašen za narodnog heroja. On je uspio oteti puškomitraljez jednom ustaškom stražaru i otvoriti vatru na ustaše što je omogućilo prolaz logorašima kroz kapiju“, priča Mihovilović, dodajući jedan malo poznat detalj.

„1980. godine nalazio se na liječenju u bolnici u Gradišci, a nakon saznanja o smrti Josipa Broza Tita, skočio je kroz prozor bolnice i poginuo“, kaže Mihovilović.

Logorske cigle za obnovu

Kada je rađen popis preživjelih iz proboja, utvrđeno je da ih je prošlo tek 90, od kojih danas više niko nije živ. Nakon proboja ustaše su napustile lokaciju, a početkom maja u Jasenovac je ušla jedna srpska jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) i oslobodila ga.

Nakon Drugog svjetskog rata logor nije rekonstruisan, sela su bila popaljena, a nakon što su se mještani vratili, lokalna vlast je počela izdavati dozvole za korištenje cigli iz logora za obnovu kuća. Tek nakon 60-ih godina pokrenuta je inicijativa za izgradnju memorijalnog centra.

Nekoliko stotina metara dalje od Jasenovca, preko rijeke Save, nalazi se najveće stratište jasenovačkih logora Donja Gradina, gdje se sedam dana nakon obilježavanja na hrvatskoj strani daje pomen žrtvama Nezavisne države Hrvatske (NDH). „Dan sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini", danas zajednički obilježavaju vlade Republike Srpske i Srbije već nekoliko godina unazad.

Sistem logora smrti NDH obuhvatao je oko 80 logora, a Donja Gradina kao najveće stratište u sistemu koncentracionih logora Jasenovac formiran je u avgustu 1941. godine.

U Donjoj Gradini se pozivaju na procjene SFRJ 

Iako prizori masovnih grobnica, sistema za mučenje i spaljivanje svjedoče o strahotama tog vremena i egzekucijama koje su vršene nad logorašima, uključujući i djecu, priču koju prenose kustosi ovog Spomen područja donose, kažu, hladne glave.

„Pa da ljudi onda na osnovu tog mog izlaganja steknu utisak o svemu, a ne da ja namećem nekom mišljenje. Pogotovo zbog specifičnosti mjesta i poštovanja prema žrtvama", kaže kustos Spomen područja Donja Gradina Mirko Dimić, nastavljajući o strahotama ovog logora. „Većina je ovdje ubijena na način licem u lice, žrtva i počinilac. Korišteni su maljevi, kame, noževi, tupi ili oštri predmeti. I to je velika razlika kada poredimo sa mučenjima u logorima u nacističkoj Evropi." 

U Spomen području Donja Gradina barataju brojem od 700 hiljada ubijenih koji se kao procjena navodio u vrijeme bivše Jugoslavije neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Taj broj, navodi Dimić, ne odnosi se samo na područje današnjeg Jasenovca i Donje Gradine, nego i na okolna mjesta u Hrvatskoj i druge lokacije na kojima su završili svi oni koji su prošli kroz logor Jasenovac. „Dosad je poimenično popisano 83 hiljade ubijenih. Ali mi se pozivamo na te procjene, jer je brojke nemoguće tačno utvrditi, posebno ne danas, nakon toliko godina“, kaže Dimić.

Sistemsko zatiranje tragova 

U Donjoj Gradini nalazi se 41 masovna grobnica, smještena u devet grobnih polja, Bare, Brijestovi, Hrastovi, Jasen, Košute, Orlovače, Tišina, Topole i Vrbe. O veličini stradanja na prostoru potkozarskih mjesta i drugih u okolini govori podatak da gotovo 20 godina nakon Drugog svjetskog rata nije bilo regruta u vojsci ili ih je bio veoma mali broj.

„Upravo ovi kazani govore o još jednoj monstruoznosti, u kojoj su ustaše od ljudskih ostataka ubijenih, pokušali da prave sapun. Postoji jedno sjećanje logoraša Midžića koji svjedoči o tome kako su mu donijeli jednu kantu sa skuvanim ostacima i on je na osnovu zuba koje je vidio unutra shvatio da se radi o ljudskim ostacima. Onda su ga pitali da li od toga može da se proizvede sapun“, kaže Dimić, dodajući da su ustaše pred kraja rata iskopavali ljudske ostatke i prebacivali ih u rijeku Savu, što je bilo sistematsko zatiranje tragova.

Prema navodima Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj, u provođenju rasnih zakona Nezavisne Države Hrvatske ustaše su ubile i veliki broj djece. Veliki broj njih umro je od gladi i bolesti. Masovno su, dodaje se iz Spomen područja Jasenovac, srpska i romska djeca dovođena u logore u ljeto 1942. Djece je bilo u logorima u Staroj Gradišci i Jasenovcu, u čijem su sistemu bili i logori u Uštici, Mlaci i Jablancu. Sam logor u Jablancu vodio se kao logorska ekonomija.

Osamdeset godina nakon zločina u sistemu koncentracionog logora Jasenovac postoje brojna sporenja i nesuglasice oko broja žrtava. Tačan broj vjerovatno nikada neće biti utvrđen dijelom i zbog uništavanja kartoteka o zarobljenicima koje je naredila uprava logora u proljeće 1945, pred sam kraj rata. Vjerovatno nikad i neće biti poznat, a opet, mnogi ga koriste kao argument u dodatnom raspirivanju političkih sukoba, kao da je poimenično do sada utvrđenih nešto više od 80 hiljada ubijenih, cifra sa kojom se na bilo koji način može i smije licitirati.