Opasan san o "promjeni režima" u Iranu

Najotvoreniji je dosad bio Benjamin Netanjahu: "Naravno da bi izraelska operacija mogla završiti promjenom režima", rekao je izraelski premijer u intervjuu za američku televiziju Fox News. "Vlada u Teheranu je vrlo slaba." Američki predsjednik Donald Trump poslao je protivrječne signale: "Znamo tačno gdje se skriva takozvani 'vrhovni vođa'", poručio je na svojoj društvenoj mreži Truth Social. "On je laka meta, ali tamo je siguran – nećemo ga eliminisati (ubiti!), barem ne trenutno."

U noći s nedjelje na ponedjeljak SAD su izvele napade na tri najvažnija nuklearna postrojenja Irana. Trump je kasnije zaprijetio novim napadima, ukoliko Teheran ne pristane na povratak za pregovarački sto.

Što duže traje sukob između Izraela i Irana, to bi Izrael i SAD mogli biti u većem iskušenju da se ne riješe samo iranskog nuklearnog programa, već i da se u potpunosti obračunaju s islamskom državom.

Pokušaji "promjene režima" s katastrofalnim posljedicama

"Može li se takva promjena režima djelovanjem izvana provesti pritiskom na dugme, to je vrlo upitno", upozorava Eckart Woertz, direktor hamburškog GIGA instituta za kretanja na Bliskom istoku. "A i ako bi do toga došlo, sasvim je drugo pitanje da li bi išlo u željenom smjeru." Tako bi, na primjer, Revolucionarna garda mogla doći na vlast i postupati još agresivnije nego dosad – ili bi se zemlja mogla gotovo potpuno raspasti, slično kao Irak nakon američke invazije 2003. ili Libija nakon NATO-udara 2011. – sa nesagledivim posljedicama za čitavu regiju.

Generalno "promjene režima" izvana suizuzetno kontroverzan koncept. U smislu međunarodnog prava, one predstavljaju jasno kršenje suvereniteta napadnute države. Takođe, takve promjene uglavnom nisu demokratski legitimne; često dovode do vakuuma u vlasti ili faze nasilja i nestabilnosti. Nove postavljene vlade često nisu u stanju riješiti probleme zemlje, što vodi u nove krize i sukobe.

U novijoj istoriji Bliskog i Srednjeg Istoka bilo je više pokušaja provođenja promjena režima izvana – posljedice tih intervencija osjećaju se i danas.

Afganistan

Tako je, na primjer, sa Afganistanom. Nakon terorističkih napada na New York 11. septembra 2001. NATO je prvi put aktivirao član 5. Sjevernoatlantskog ugovora. Zapadna vojna alijansa pod vodstvom SAD-a odlučila je srušiti islamistički talibanski režim i boriti se protiv terorističke organizacije Al Kaida.

Na početku su ostvareni određeni uspjesi – talibani su do kraja 2001. protjerani iz Kabula. Uslijedio je pokušaj izgradnje demokratskih struktura, kada su postignuta poboljšanja, na primjer u oblasti prava žena i manjina, te u obrazovanju i zdravstvu. Međutim, među uključenim akterima nije bilo jedinstva oko ključnih pitanja – poput usklađivanja vojnih, političkih i razvojnih ciljeva. Također, nije postojao plan kako tradicionalne strukture zemlje adekvatno uključiti u proces obnove.

Zato je sigurnosna situacija ostala izuzetno nestabilna svih proteklih 20 godina. Napadi su stalno potresali zemlju, talibani su više puta pokretali kontraofanzive. Oko 3.600 zapadnih vojnika i gotovo 50.000 afganistanskih civila ubijeno je između 2001. i 2021. godine. Ukupni troškovi misije u Afganistanu iznosili su skoro bilion američkih dolara. Nakon haotičnog povlačenja SAD-a i saveznika u ljeto 2021. talibani su ponovno došli na vlast. Gotovo svi pomaci u razvoju iz protekle dvije decenije su poništeni. I dalje dolazi do kršenja ljudskih prava, mučenja, vansudskih pogubljenja i javnih smaknuća. Zemlja je izolovana i ekstremno siromašna, oko 23 miliona ljudi zavisi od humanitarne pomoći.

U februaru 2024. istražna komisija Bundestaga o angažmanu vojnika Bundeswehra u Afganistanu donijela je poraznu ocjenu: koalicija zemalja Zapada 20 godina nije imala realističnu strategiju kako izgraditi stabilnu državu, sposobnu da sama osigura svoju sigurnost.

Irak

Dugogodišnjeg iračkog diktatora Sadama Huseina SAD su ranije podržavale, ali su ga 2003. odlučile srušiti, zajedno s "koalicijom voljnih" i bez mandata Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN). Kao razlog su navele da Sadam Husein podržava Al Kaidu i posjeduje oružje za masovno uništenje. Te tvrdnje su kasnije opovrgnute. "Sadam Husein nije svrgnut zato što je posjedovao oružje za masovno uništenje, već zato što ga nije imao", kaže danas bliskoistočni stručnjak Eckart Woertz. To je tada pažljivo zabilježeno i u Iranu.

Nakon Huseinovog svrgavanja, Amerikanci su uspostavili privremenu vladu, koja je kasnije bila žestoko kritikovana zbog lošeg upravljanja i nepoznavanja situacije u zemlji. Već postojeće napetosti među različitim vjerskim zajednicama dovele su do stanja sličnog građanskom ratu. Sunitski muslimani ubijali su šiite i obrnuto. Gotovo svakodnevno su se dešavali krvavi napadi. Nekadašnji Sadamovi vojnici počeli su se boriti protiv američkih trupa, koje su ga svrgnule.

Nekoliko godina kasnije – 2014. -  teroristička organizacija "Islamska država" (IS) stekla je ogromnu moć u dijelovima Iraka i uspostavila vlastiti kvazidržavni entitet, u kojem su mučenja, sistemska kršenja ljudskih prava i masovni zločini nad cijelim etničkim grupama – poput Jezida – bili svakodnevica.

Dvadeset godina nakon američke invazije i pokušaja promjene režima situacija u Iraku je bolja. Nasilje je smanjeno, a sljedeći parlamentarni izbori zakazani su za novembar. Ipak, Irak i dalje ostaje zemlja u tranziciji.

Libija

I Libija i danas patiod posljedica pokušaja nasilne promjene režima, koji je počeo iznutra, a podržan je izvana. Građanski rat izbio je 2011. tokom Arapskog proljeća, protestima protiv vladavine dugogodišnjeg diktatora Muamera el-Gadafija. On je pokušao krvavo ugušiti pobunu. Potom se uključio NATO i izveo vojnu intervenciju, te uveo zonu zabrane letenja s ciljem zaštite civila. Režim je opstao još samo nekoliko mjeseci. Gadafi je ubijen 20. oktobra 2011.

Ali, nikada nije uspostavljena vlada prihvaćena širom zemlje; umjesto toga, uslijedile su godine sukoba između suparničkih paravojnih milicija, koje traju do danas. Država je faktički propala. Od marta 2022. dvije različite vlade se bore za kontrolu; pored njih djeluju i brojne paravojne i terorističke grupe. Stalno dolazi do sukoba, u kojima učestvuju i strani plaćenici. Ljudska prava su u katastrofalnom stanju: zbog gotovo potpunog nedostatka državne vlasti dolazi do teških zloupotreba migranata, otmica, mučenja i nasilja nad ženama.

Male šanse za promjenu režima u Iranu

Primjera za upozorenje iz novije istorije ima, dakle, i više nego dovoljno. No Eckart Woertz vidi još jedan veliki problem: za promjenu režima, neko mora primijeniti silu na terenu . "Unutar Irana ne vidim da postoji neka snažna pobunjenička struktura koja bi mogla srušiti režim", kaže ovaj stručnjak za Bliski istok. A izvana? "U Njemačkoj je, istina, jednom uspjela promjena režima – na kraju Drugog svjetskog rata – ali za to je bila potrebna kopnena invazija", kaže Woertz.

"I tada je bio potreban prelazni period kako bi se domaće strukture okupile oko zajedničkog cilja. Pri tome je od velike pomoći kada imate zajedničkog vanjskog neprijatelja, kao što je nakon 1945. godine bio Sovjetski blok, što je pomoglo da se prikriju unutrašnje razlike. Ali samo bombardovanjem iz zraka nikada nije došlo do promjene režima – i ne vjerujem da će Iran sada biti izuzetak."

Ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku.