„Oluja“ i BiH – strateški ratni izbori

Stručnjak za sigurnost iz banjalučkog Centra za geostrateška istraživanja, profesor Duško Vejnović „Oluju" opisuje kao „dogovoreni rat", s neočekivanim posljedicama. Iako je postojala „sinergija između hrvatske i bošnjačke strane“, Vejnović smatra da su današnje implikacije „daleko negativnije". „Oluja" je, prema njegovom mišljenju, trebala dugoročno riješiti i hrvatsko-bošnjačke odnose u BiH, ali „Hrvati u BiH danas smatraju da su uskraćeni za dio svojih političkih prava". „Hrvatski Srbi su izgubili teritorij i gotovo potpuno prisustvo u Hrvatskoj, a uprkos ulasku Hrvatske u EU i NATO, veliki dio teritorija gdje su do tada živjeli Srbi, danas je pust i bez izgleda na povratak", kaže Vejnović.

Profesor Vejnović vidi i širu, regionalnu dimenziju „Oluje" u kontekstu odnosa u BiH, gdje nezadovoljstvo Hrvata u entitetu Federacija BiH ukazuje na to da postratni politički dogovori nisu ispunjeni. „Ako je kraj rata bio plod dogovora, onda nešto nije realizirano do kraja“, tvrdi Vejnović.

On napominje da su tokom „Oluje" stradali i nevini ljudi, podsjećajući da su operaciju pratili „pokreti stanovništva, protjerivanja i zločini". Vejnović dodaje: „Danas, skoro trideset godina kasnije, mladi masovno odlaze – iz Hrvatske, BiH i Srbije. To je jedna od najtežih posljedica balkanskih ratova, pa i operacije 'Oluja'."

"Oluja" – slojevita prekretnica s posljedicama po cijelu regiju

Hrvatska vojno-redarstvena operacija „Oluja" iz avgusta 1995. godine, kojom su dijelovi teritorija Republike Hrvatske pod tadašnjom kontrolom „pubunjenih Srba" vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske, označava jednu od najvažnijih prekretnica u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, kaže vojni analitičar iz Sarajeva Nedžad Ahatović.

On napominje da je za Hrvatsku „Oluja" simbol pobjede i uspostave punog suvereniteta, ali za Srbe, ostaje „bolno sjećanje na egzodus i stradanja". 

Strateški izbori i žrtvovanje Krajine za BiH

Ahatović „Oluju" smješta u širi strateški kontekst, tvrdeći da je njen početak bio direktno povezan s odbijanjem plana Z4 od strane srpskog rukovodstva u Krajini. Taj plan, koji je predviđao široku autonomiju, razjedinjeni srpski političari nisu prihvatili, što je bio jasan signal Zagrebu da krene u vojnu akciju. Istovremeno, smatra Ahatović, to je bio i indikator da je Slobodan Milošević rapidno gubio diplomatsku bitku u vezi s pravnim zaokruživanjem svojih teritorijalnih osvajanja.

Milošević se suočio s teškim izborom: žrtvovati dio teritorija u Hrvatskoj i BiH i završiti rat za zelenim stolom, ili otvoreno ući u konflikt s Hrvatskom i BiH, rizikujući brzu vojnu intervenciju NATO-a ili Sjedinjenih Američkih Država. „Vrijeme je pokazalo da je Milošević odabrao prvo rješenje. Žrtvovao je tzv. Republiku Srpsku Krajinu i njenih 300.000 stanovnika za Republiku Srpsku u BiH koja je po principima plana Z4, u Daytonu opstala u sastavu države BiH."

Tuđmanove „kalkulacije“

Istovremeno, tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vojno je podržavao završne operacije legalnih organa vlasti u BiH. Ahatović navodi da je Tuđman „kalkulantski i za zelenim stolom u Daytonu podržao i dvoentitetsko političko rješenje za BiH, kako bi u dogledno vrijeme tražio isti status zasebnog entiteta za bosanske Hrvate".

Ahatović kritički dodaje da je međunarodna zajednica „podržala i nagradila agresore koji su napali Republiku Bosnu i Hercegovinu, koja je tada bila pod embargom na oružje“. Zaključuje da je posljedica „Oluje" reintegracija Hrvatske, dok je BiH „hendikepirana podjelom u Daytonu". Podsjeća da su kreatori Daytonskog sporazuma poslije „Oluje“ zaustavili operacije Armije BiH prema Banjaluci i drugim dijelovima Republike Srpske „pod prijetnjom bombardovanja".

Kozar: Deblokada Bihaća – direktan efekat „Oluje"

Sarajevski vojno-politički analitičar, Đuro Kozar podsjeća da je „Oluja" direktno uticala na stanje u zapadnoj Bosni. „Vojno-redarstvena operacija Oluja, izvedena u dogovoru sa Armijom BiH, odvijala se i na prostoru Bosanske krajine. Zahvaljujući toj akciji, 6. avgusta 1995. godine, nakon 1.201 dana potpune blokade, deblokiran je Bihać i čitav Unsko-sanski kanton“, ističe Kozar.

On naglašava da „Oluja", uz sve kontroverze, za mnoge građane BiH – naročito u Krajini – ostaje simbol vojnog oslobađanjai kraja višegodišnje humanitarne katastrofe.

Američka diplomatska pozadina: Izbor između genocida i strateškog mira

Dok analitičari iz BiH iznose svoj uvid u višeslojne posljedice „Oluje", američki diplomati, posebno tadašnji ambasador u Hrvatskoj Peter W. Galbraith i glavni američki pregovarač u Daytonu, Richard Holbrooke, pružaju stratešku pozadinu američke podrške.

Galbraith je tada objašnjavaokontekst američke podrške, ističući dilemu nakon Srebrenice: „Pred nama je bio težak izbor: hoćemo li dopustiti da se dogodi još jedna Srebrenica ili ćemo dopustiti Oluju?"

Ponavljanje Srebrenice nije bilo moguće

Analitičari i vojni komandanti iz BiH, međutim, tvrde da ponavljanje Srebrenice u Bosanskoj krajini nije bila realna opcija. Napominju da su jedinice Armije Republike BiH tada pomgole Hrvatskoj vojsci izvođenjem operacija i na hrvatskom teritoriju, protiv snaga tzv. Republike Srpske Krajine.

Poput mnogih u BiH, i bivši američki diplomat, kreator Daytonskog sporazuma Richard Holbrooke (1941-2010), „Oluju" je smatrao ključnom za stvaranje pregovaračkih uslova. Američka diplomatija, pod Holbrookeovim vođstvom, pokrenula je mirovne pregovore u Daytonu neposredno nakon „Oluje", koristeći njen ishod kao instrument pritiska.

Trideset godina poslije, jasno je da „Oluja" nosi višestruka značenja i trajne posljedice, a ocjene da se radilo o „dogovorenom ratu", ukazuju na kompleksnost situacije. Podjele i frustracije istočno od Hrvatske i danas su prisutne, a nasljeđe Oluje, uključujući promjenu demografske slike, i dalje se reflektira na političke i društvene procese u cijeloj regiji.