Odakle bi trebao doći novac za odbranu Evrope?

SAD snosi uvjerljivo najveći dio troškova za financiranje NATO-a, vojnog saveza koji okuplja 32 zemlje. I evropska sigurnost ovisi o američkim vojnicima i njihovom oružju – prije svega o specijalnim vojnim sposobnostima, kojima Evropljani u ovom trenutku još ne raspolažu. Na primjer po pitanju zračnog transporta tenkova ili trupa, ali i satelitskog izviđanja i nadzora.  

Da bi se Evropljani bez američke podrške uopće mogli (od)braniti protiv Rusije, godišnje bi, i to uz postojeće izdatke za odbranu i naoružanje, bilo potrebno dodatnih 250 milijardi eura, izračunali su briselski think-tank Bruegel i Institut za svjetsku privredu iz Kiela. Tu se konkretno radi o oko 50 brigada s ukupno 300.000 vojnika i 3.400 novih tenkova. Radi usporedbe: slanje jedne jedine nove brigade u Litvu (s oko 5.000 vojnikinja i vojnika) njemački je Bundeswehr dovelo na rub postojećih kapaciteta.

Evropa dviju brzina?

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen već tokom ove sedmice želi predložiti „smekšavanje" strogih pravila oko maksimalne visine nacionalnog zaduženja. Radi se o pravilima, koja su definirana Ugovorom iz Maastrichta. To bi konkretno značilo da nacionalne vlade mogu investirati dodatne milijarde eura u tenkove, borbene zrakoplove ili streljivo, a da se te investicije ne računaju u dozvoljeni deficit, koji propisuje Ugovor iz Maastrichta. Savezni kancelar Olaf Scholz podržava taj prijedlog, on je u skladu s proklamiranim njemačkim stavom o tome da odbrana ostane u domeni nadležnosti nacionalnih vlasti, odnosno da se izdaci za naoružanje finansiraju iz budžeta zemalja članica.

Kako bi se usprkos tome ubrzalo sigurnosnu saradnju u Evropi, briselski think-tank European Policy Centre (EPC) predlaže da se 27 zemalja EU-a ne trudi previše oko postizanja jednoglasnih zaključaka, već da se umjesto toga one zemlje, koje to žele brže, kreću prema naprijed. U tu „koaliciju voljnih" bi, kako se navodi, trebalo uključiti i države koje trenutno nisu članice Unije, poput Velike Britanije ili Norveške. U zajednički fond (Evropski fond za finansiranje sigurnosti) te bi zemlje uplaćivale novac, a sa zajedničkim sredstvima bi se, kako se dalje navodi, mogao ostvariti „efekt financijske poluge", tj. zajedničkim snagama se zadužiti i puno više nego što bi to bilo moguće zbrojem pojedinačnih kapaciteta.

Zajednički dugovi: da ili ne?

Francuska, Španija i Grčka žele da se evropsko naoružavanje plati zajedničkim evropskim kreditima, to bi, kako kažu, pomoglo da se ne optereti dodatno njihove nacionalne, ionako već prezadužene državne budžete. Prije svih upravo francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže etabliranje evropskog vojnog fonda za odbranu, po uzoru na fond EU-a za savladavanje posljedica kriznog menadžmenta tokom pandemije koronavirusa.

Euro-Bonds, odnosno euro-obveznice, već i sama ta riječ je dovoljna da izazove zabrinutost kod njemačkog ministra financija. I nije samo Njemačka rezervirana oko te ideje, i neke druge zemlje, koje prakticiraju strogu proračunsku disciplinu, imaju slične rezerve. Te zemlje preferiraju koncept po kojem bi izdaci za odbranu i ubuduće ostali u nadležnosti nacionalnih vlada. No, u tom slučaju bi bilo posve nejasno kako bi se zemlje poput Španjolske ili Italije, koje za obranu izdvajaju manje od 1,5 posto svog BDP-a, ubuduće uopće mogle približiti proklamiranom cilju NATO-a od 2 % BDP-a, pogotovo kada to gledamo u kontekstu njihovog (pre)visokog državnog zaduženja?

Zajedničke narudžbe oružja?

Do sada je zajednička kupovina naoružanja bila iznimka unutar EU-a. A posljedica te prakse je činjenica da se u Evropi koristi pet puta više različitih oružanih sistema nego u SAD-u. Ekonomski gledano, puno bi pametnije bilo objaviti natječaj za razvoj novog naoružanja, te taj posao dati onom koncernu koji proizvodi vojnu opremu i koji preda najatraktivniju ponudu. Kada bi sve vojske, primjerice, kupile unaprijed dogovoreni model tenkova, onda bi proizvodnja većeg broja tenkova bila na koncu konca jeftinija (po komadu). 

Ono, što se ekonomski čini dobrom idejom, često propadne zbog nacionalnih egoizama. Ministarstva odbrane do sada su rado kupovala sisteme, koje proizvode domaće tvornice naoružanja. Realizacija zajedničkih projekata bi se otezala zbog kompliciranog procesa usklađivanja stavova. Po mišljenju vojnih stručnjaka, zajednička nabavka je, uprkos svemu tome, nešto u čemu leži najveći potencijal za bolje opremanje vojske uz podnošljive troškove.

Povoljni krediti?

Brojne članice EU-a su jedinstvene u ocjeni da bi Evropska investicijska banka (EIB) trebala odobriti povoljne kredite za nabavku oružja i streljiva. Do sada to nije bilo kompatibilno sa statutima EIB-a. Proizvodnja oružja se naime kreditnim linijama podržava samo u iznimnim slučajevima – u načelu samo onda kada se oružje može koristiti i za civilne svrhe, na primjer za satellite ili dronove. "Smekšavanje” tih pravila bi moglo omogućiti pogotovo srednje velikim firmama iz sektora naoružanja i obrane da se "opskrbe” povoljnim kreditima.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu