Zašto migranti napuštaju Njemačku?

„Sve što me je dovelo u Njemačku se izgubilo i u jednom trenutku sam pomislio: sada je dosta, ne želim da moja djeca, ako ih ikada budem imao, odrastaju u ovoj zemlji."

Giannis N., koji nije želio otkriti svoje prezime, napustio je grčko ostrvo Samos sa 18 godina, kako bi studirao građevinu u Njemačkoj. Privukla ga je reputacija Njemačke kao zemlje jednakih mogućnosti i socijalne pravde.

2020. godine odlučio je da se nakon 16 godina, s magistarskom diplomom u ruci, vrati u domovinu.

Do tada je radio u njemačkom gradu Essenu kao projekt-menadžer u privatnom sektoru, a zatim kao građevinski inžinjer na izgradnji mostova u javnom sektoru, prije nego što je okušao sreću kao freelancer.

„Dao sam sve od sebe da u Njemačkoj izgradim život, ali sam stalno nailazio na prepreke", kaže ovaj 39-godišnjak za DW.

Prisjeća se jednog upečatljivog primjera: „Radio sam na jednom objektu na gradilištu, da bi klijent na kraju odbio da plati završni račun od preko 100.000 eura. Kad sam ga pitao zašto, odgovorio mi je: Neću ti dozvoliti da se obogatiš ovdje u Njemačkoj."

Giannis kaže da je to bio jasan izraz netrpeljivosti prema njegovom stranom porijeklu. Za ovog Grka je presudno bilo osjećanje da nikad nije istinski prihvaćen, što ga je na kraju i navelo da ode. Giannis je konačnu odluku donio kada je shvatio da će, bez obzira koliko se integrisao, uvijek biti posmatran kao „nekakav Grk".

„Na fakultetu si prvo ljenjivac iz Grčke, a na poslu korumpirani Grk. Ponosan sam što sam Grk. Ali mentalitet, koji stoji iza svih ovih komentara, je za mene postao toksičan", kaže Giannis.

25% migranata razmišlja da napusti Njemačku

Iste prepreke, s kojima se Giannis suočavao u Njemačkoj, potvrđene su i u novoj studiji koju je objavio Institut za istraživanje tržišta rada (IAB).

Na osnovu ankete, provedene među 50.000 migranata koji su se u Njemačku doselili u dobi između 18 i 65 godina, istraživanje je pokazalo da jedan od četiri razmišlja o odlasku. Azilanti bez priznate boravišne dozvole nisu bili uključeni u studiju.

Anketa, sprovedena između decembra 2024. i aprila 2025., pokazuje da su oni, koji najčešće planiraju napustiti Njemačku, visoko obrazovani, uspješni i dobro integrisani — upravo oni ,koje Njemačka najviše treba.

Prema studiji, namjera da se napusti Njemačka rezultat je „kompleksnog sklopa ličnosti, ekonomskih razloga, integracije u društvo i percipiranog društvenog prihvatanja".

Ispitanici su dodatno navodili i porodične razloge, političko nezadovoljstvo, visoke poreze i birokratiju.

U Njemačkoj trenutno više od četvrtine stanovništva ima migrantsko porijeklo. Oko 6,5 miliona ljudi doselilo se u zemlju od 2015. godine, uglavnom iz Sirije i Ukrajine.

Bez znanja njemačkog „živiš kao duh"

Utku Sen, 33-godišnji stručnjak za sajber sigurnost, također je napustio Njemačku nakon tri godine, vođen sličnim osjećajem isključenosti.

Opisujući svoju prvu godinu u Berlinu kao „medeni mjesec", Sen je za DW rekao da je kasnije shvatio koliko život može biti težak za novopridošlice bez dobrog znanja njemačkog jezika.

„Kao Turčin, uvijek sam se osjećao građaninom drugog reda. Pomislio sam da će mi trebati decenije da postanem dio njemačkog društva — a možda se to nikad ni ne dogodi", rekao je.

Nakon što je na YouTubeu objavio video na turskom jeziku o svakodnevnoj diskriminaciji u Njemačkoj, koji je pogledalo skoro pola miliona ljudi, preselio se u London. U videu je život u Njemačkoj uporedio sa likom Brucea Willisa u filmu „Šesto čulo":

„Tamo negdje postoji život, ali ti mu ne pripadaš. Kružis oko njega kao duh. Drugi ljudi nisu ni svjesni da postojiš i ne možeš se s njima povezati."

Sen je rekao da mu je život u Londonu znatno lakši zahvaljujući tome što može da komunicira na engleskom jeziku.

„Za razliku od Njemačke, Britanci su uglavnom otvoreniji i prihvataju strance i različite kulture. Ovdje nisam doživio nikakvu diskriminaciju. To mi je dalo osjećaj pripadnosti društvu i povećalo moju ljubav prema njemu", rekao je.

Tečno znanje jezika ne pomaže uvijek

Prema riječima Kaline Velikove iz Bugarske, čak ni tečno znanje jezika ne uklanja nužno barijere, s kojima se stranci susreću u Njemačkoj.

Velikova (35) je provela devet godina u Bonnu, gdje je studirala i radila kao socijalnog radnica. Kaže da se prvi put osjetila isključenom još tokom studija — iako je govorila savršeno njemački.

„Nikad neću zaboraviti koliko je trebalo ljudima da me prihvate, čak samo kao koleginicu. Jednog dana bismo razgovarali a sljedećeg dana bi se ponašali kao da me ne poznaju. To se jednostavno ne dešava tamo, odakle ja dolazim", kaže Velikova.

S vremenom je stalni osjećaj društvene distance počeo da utiče na nju. „Počela sam da postajem hladnija. Imala sam osjećaj kao da razvijam alergiju na Njemačku, a to nisam željela."

Godine 2021. napustila je Bonn i vratila se u Sofiju, gdje sada radi kao projekt-menadžerica. „Naravno, i ovdje ima svakodnevnih izazova", rekla je. „Ali u cjelini, kvalitet mog života se poboljšao, iako zarađujem manje a radim više."

Njemački „hod po tankoj žici"

Za ekonomistu Christiana Dustmanna, direktora Rockwool fondacije u Berlinu, jezik ostaje ključni faktor integracije. On ističe da je učenje njemačkog jezika od suštinskog značaja, ne samo za tržište rada i poslodavce, već i za same migrante. Istovremeno, Dustmann smatra da osjećaj neprijateljskog okruženja nije specifičan samo za Njemačku.„Kad biste isto istraživanje sproveli u Velikoj Britaniji, rezultati vjerovatno ne bi bili mnogo drugačiji", rekao je. Dustmann takođe ističe da se sa porastom broja migranata povećava i zabrinutost među domicilnim stanovništvom. „To može dovesti do kulture, koju neki migranti doživljavaju kao neprijateljsku", rekao je.

Studija fondacije Bertelsmann iz 2024. godine pokazuje da zabrinutost javnosti u vezi s migracijom u Njemačkoj raste. To se poklapa s rastućom podrškom krajnje desničarskoj Alternativi za Njemačku (AfD), koja je iskoristila strahove u stanovništvu na februarskim izborima 2025, postavši druga najjača partija u zemlji.

Mnogi ljudi u Njemačkoj sve su više zabrinuti zbog mogućih negativnih posljedica migracije i priliva velikog broja stranaca. To što su povećani troškovi i opterećenja za socijalne sisteme, nedostatak stanova u gradovima i sve veći izazovi u školstvu i obrazovanju.

Prema Dustmannu, „politika mora hodati kao po žici i balansirati između toga da ne optereti previše domaće stanovništvo, što daje prostor desničarskim populistima i istovremeno ostane otvorena za pridošlice koji su važan dio ekonomije i društva."

Potrebna je i kulturna transformacija

Dok politika pokušava uspostaviti ravnotežu između društvene kohezije i otvorenosti, Anastasios Penolidis smatra da je za istinsku promjenu potrebna i kulturna transformacija.

Menadžer u izbjegličkom kampu, koji se u Njemačku doselio prije sedam godina, smatra da je obrazovanje širih slojeva društva ključno za rješavanje problema, s kojima se migranti suočavaju.

Po njegovom mišljenju, neophodno je „više političkog i socijalnog obrazovanja, potrebne su nove institucije za borbu protiv rasizma i niži porezi za one s niskim primanjima".

Penolidis je dodao da jedva sastavlja kraj s krajem, iako i on i njegova djevojka rade puno radno vrijeme. Kritikovao je visoke poreske stope za neoženjene osobe bez djece, nazivajući ih nepravednim i demotivirajućim.

Trenutno, kaže, ozbiljno razmatra povratak u Grčku, navodeći poresku politiku i strukturalni rasizam kao glavne razloge.

Ipak, Penolidis nije bez nade. Ako dođe do značajnih promjena, volio bi ostati u Njemačkoj i zasnovati porodicu. Za njega ta budućnost zavisi ne samo od bolje politike, već i od dublje promjene u načinu na koji njemačko društvo vidi i podržava one, koji odluče da Njemačku nazovu svojim domom.

Ovaj tekst je najprije objavljen na engleskom jeziku.