NSU-ubistva: Enver Şimşek kao prva žrtva

Nirnberg, 9. septembar 2000. Prodavač cvijeća Enver Şimşek čeka mušterije na svom mobilnom štandu uz dugu cestu. U ranim poslijepodnevnim satima susreće svoje ubice, koji na njega ispaljuju osam hitaca. Pet metaka pogađa 38-godišnjeg oca porodice u glavu. Dva dana kasnije umire od teških povreda.Şimşek više nije mogao dati nikakve izjave o zločinu i počiniocima, jer nije dolazio svijesti. Tek jedanaest godina kasnije njegova supruga i njihovo dvoje djece saznaju ko je odgovoran za smrt muža i oca: do tada javnosti nepoznata teroristička grupa - Nacional-socijalističko podzemlje (NSU). Njihov motiv bila je mržnja i rasizam.

Motiv: mržnja i rasizam

Şimşek više nije mogao dati nikakve izjave o zločinu i počiniocima, jer nije dolazio svijesti. Tek jedanaest godina kasnije njegova supruga i njihovo dvoje djece saznaju ko je odgovoran za smrt muža i oca: do tada javnosti nepoznata teroristička grupa - Nacional-socijalističko podzemlje (NSU). Njihov motiv bila je mržnja i rasizam.

4. novembra 2011. NSU je razotkriven. Tog dana, nakon neuspješne pljačke banke u Ajzenahu (Tiringija), dvojica muškaraca – Uwe Böhnhardt i Uwe Mundlos – vrlo vjerovatno su izvršili samoubistvo u kamperu, pod okolnostima koje nikada nisu do kraja razjašnjene. Teroristički trio razotkrila je njihova saučesnica Beate Zschäpe, koja je 2018. osuđena na doživotni zatvor uz „Sicherheitsverwahrung"- naknadnu sigurnosnu mjeru, kojom se nakon isteka kazne premješta u ustanovu zatvorenog tipa kako ne bi predstavljala opasnost za okolinu.

Beate Zschäpe šalje morbidno video-priznanje

Tada 36-godišnja Zschäpe šalje više kopija video-priznanja različitim organizacijama, između ostalog i medijima. U tom morbidnom materijalu NSU se ne hvali samo ubistvom Envera Şimşeka. Do 2007. oni su, putujući Njemačkom, ubili još osam muškaraca turskog i grčkog porijekla. Deseta i posljednja žrtva bila je policajka Michèle Kiesewetter.

Njemačka je bila u šoku. Kako je moguće da jedna desnoekstremistička teroristička grupa sedam godina po istom obrascu vrši pogubljenja ljudi migrantskog porijekla, dok policija i obavještajne službe navodno sve vrijeme tapkaju u mraku? Kćerka Envera Şimşeka Semiya, koja je kao tinejdžerka ostala bez oca, još uvijek sebi postavlja to i mnoga druga pitanja.

Policija sumnjiči porodicu žrtve

U februaru 2012, tri mjeseca nakon samorazotkrivanja NSU-a, ona na centralnoj komemoraciji u Berlinu drži dirljiv govor za žrtve. Semiya je tada mlada žena, koja govori o svojoj tuzi i očaju – ali i o poniženjima. Jer nakon smrti njenog oca istražitelji su počeli tražiti počinioce u porodičnom okruženju.

„Jedanaest godina mi nismo mirne savjesti smjeli biti žrtve", kaže ona, osvrćući se na vrijeme neizvjesnosti. Uvijek je postojala sumnja da je neko iz porodice odgovoran za očevo ubistvo. Postojala je čak i sumnja da je bio kriminalac i diler drogom.

Angela Merkel: ‘Molim vas za oprost'

„Možete li zamisliti kako se moja majka osjećala kada se odjednom i sama našla na meti istrage?", pitala je Semiya Şimşek. Tadašnja kancelarka Angela Merkel nazvala je višegodišnje sumnjičenje „uznemirujućim" i uputila porodicama izvinjenje: „Za to vas molim za oprost."

Od tada je prošlo 13 godina. U međuvremenu se vodio NSU-proces pred Višim pokrajinskim sudom u Minhenu, koji je započeo 2013. a završio 2018. „Prvog dana svi smo bili tamo", priča Semiya u jednom videu snimljenom 2024. koji je objavljen na internet-portalu „Mjesta sjećanja Nürnberg". Kaže da se u sudnici nije osjećala ugodno. „Bilo je i mnogo nacističkih posjetilaca."

Do samorazotkrivanja NSU-a nije bilo državne pomoći

„Mjesta sjećanja Nürnberg" je građanska inicijativa u Njemačkoj, u kojoj učestvuje i gradski ured za ljudska prava. U videu Semiya Şimşek evocira uspomene na djetinjstvo i lijepe trenutke s ocem. Godine nakon njegove smrti, sve do razotkrivanja NSU-a, naziva „najgorim, najmračnijim vremenom". Prije razotkrivanja NSU-a nikada nisu dobili državnu ili bilo kakvu drugu podršku.

„Nakon razotkrivanja NSU-a mnogi su htjeli pomoći. Ali sa 25 godina meni pomoć nije trebala. Željela sam je kada sam imala 14", kaže Semiya, rođena u Njemačkoj, a danas nastanjena u Turskoj. Kada je konačno postalo jasno ko je ubio njenog oca, nepovjerenje, koje je porodica osjećala, zamijenilo je sažaljenje.

‘Sada ste vi žrtve'

Odjednom su slušali rečenice poput: „Nismo vam vjerovali. Ostavili smo vas same. Ali sada jeste žrtve i sada to možete pokazivati." Jedanaest godina nakon očeve smrti takve riječi za Semiyu su došle prekasno i zvučale su kao ruganje: „Pokušavala sam sama nekako izaći na kraj s tim."

Četvrt vijeka nakon prvog NSU-ubistva 

Semiya Şimşek je zajedno s Gamze Kubaşık napisala knjigu o zajedničkoj sudbini. I njenog oca Mehmeta je ubila ova teroristička grupa  – 4. aprila 2006. u Dortmundu. U knjizi „Naša bol je naša snaga" govore o svojim porodičnim pričama, nedovoljno razjašnjenom NSU-"kompleksu" i njihovoj borbi za sjećanje.

Semiya Şimşek: ‘Ne možemo staviti tačku na to'

„Mir ne mogu naći", kaže Semiya, i dalje pod dojmom brojnih otvorenih pitanja, na koja nisu odgovorili ni NSU-proces ni parlamentarne komisije. „To je razlog zašto i dalje izlazim u javnost i govorim: Mi s tim ne možemo staviti tačku na ono što se desilo. Još me muče pitanja: Zašto baš moj otac? Po kojim kriterijima su birane žrtve? Zašto se ne vodi istraga protiv pomagača?"

Semiya Şimşek, Gamze Kubaşık i mnogi drugi članovi porodica žrtava i dalje se nadaju odgovorima. To važi i za preživjele drugih atentata, koji se također pripisuju NSU-u. Prije svega za 22 osobe, djelimično teško povrijeđene, u napadu ekser-bombom u ulici Keupstraße u Kelnu 9. juna 2004. godine.