Nijemac bez domovine: 150 godina od rođenja Tomasa Mana

Kod njemačkog pisca Tomasa Mana (1875–1955) život i pisanje bili su neraskidivo povezani. Iako njegova slava prije svega počiva na književnom djelu – napisao je velika djela poput romana „Budenbrokovi", za koji je 1929. dobio Nobelovu nagradu za književnost, zatim „Čarobni brijeg" i „Doktor Faust" – veliki značaj imalo je i njegovo političko angažovanje.

Školski dani: njemački mu nije bio jača strana

Ništa od svega toga nije se moglo naslutiti 6. juna 1875. kada je Tomas Man rođen u Libeku, kao drugi sin u bogatoj i uglednoj porodici trgovca Hajnriha (protestant) i Julije (katolikinje rođene u Brazilu). Velika porodica sa trojicom sinova i dvije ćerke vodila je lijep, bezbrižan život.

Budući veliki književnik više puta je ponavljao razred, a iz njemačkog jezika nikada nije uspio da dobije više od trojke. Gimnaziju nije završio.

Ipak, još kao đak pisao je prve prozne sastave. Poput četiri godine starijeg brata Hajnriha, i njega je obuzela strast za književnošću. Njihov otac time nije bio ni malo oduševljen i vjerovatno je zbog toga testamentom naložio da se, poslije njegove smrti, firma proda kako bi porodica mogla da živi od kamata.

Tako je i učinjeno 1891. kada je otac umro. Porodica se seli u Minhen, a staratelj nalaže 16-godišnjem Tomasu Manu da ide na obuku u jedno osiguravajuće društvo.

Njegov prvi objavljeni književni tekst, novela „Pad", o lošem položaju žena u društvu, pojavio se 1894. Zbog uspjeha tog prvenca napušta posao u osiguravajućem društvu i odlazi da sluša predavanja na univerzitetu, kako bi se pripremio za novinarsku karijeru.

Kada je napunio 21 godinu, stekao je pravo na apanažu od nasljedstva i odlučio da živi kao slobodan pisac. 

Kapitalna djela i ženidba sa Katjom

Sa bratom Hajnrihom 1898. odlazi na dvije godine u Italiju. Tamo piše roman „Budenbrokovi" (1901) o propasti jedne imućne trgovačke porodice, inspirisan istorijom sopstvene porodice. Književna kritika je bila oduševljena romanom, koji je prvobitno zamišljen kao zajedničko djelo braće. Tomas Man od tada, sa 26 godina, samostalno zarađuje za život.

Slijede nova djela, najprije zbirka novela „Tristan" (1903), u kojoj se nalazi i priča „Toni Kröger", o suprotnosti između umjetnika i građanina, ljudskog duha i života u društvu.

Tomas Man 1904. upoznaje Katju Pringshajm, lijepu ćerku ugledne i imućne minhenske porodice intelektualaca. Trudio se da je osvoji – mada je do tada u svojim pismima i dnevnicima, koji su po njegovoj želji objavljeni 20 godina poslije njegove smrti, ispoljavao samo očaranost mladićima i svoje homoerotske sanjarije. Svoju homoseksualnost nije živio, sve je ostalo platonski.

U želji da vodi život u skladu sa društvenim normama, Tomas Man se 1905. ženi Katjom. Par dobija šestoro djece.

Čuveno djelo „Smrt u Veneciji" objavljuje 1912. 

Iste godine ljekari su kod Katje posumnjali na tuberkulozu, što je zahtijevalo duži boravak u sanatorijumu u Davosu. Prilikom posjeta, Tomas je bio fasciniran atmosferom sanatorijuma i Katjinim opisima ljudi koji su tamo boravili. Ti utisci poslužili su mu kao inspiracija za roman „Čarobni brijeg", koji je započeo 1913, ali ga je kasnije dovršio i objavio tek 1924.

Prvi svjetski rat, razdor između braće, Nobelova nagrada

Počinje Prvi svjetski rat. Braća Tomas i Hajnrih, koji je u međuvremenu takođe postao uspješan pisac, već su godinama bili u nekoj vrsti sukoba, ali on je eskalirao zbog stava o ratu: Hajnrih objavljuje antiratni pamflet „Zola", dok Tomas zastupa suprotan stav i četiri godine kasnije u eseju „Razmišljanja jednog nepolitičnog čovjeka" (1918) objašnjava zašto – brani monarhiju i ratnu politiku Njemačke. 

Njemačka je izgubila rat, a 1919, sa Vajmarskom republikom, u zemlju je stigla demokratija. Tomas Man tek 1922. mijenja stav i miri se sa bratom: u jednom govoru javno se izjašnjava kao pristalica vajmarske demokratije.

Za roman „Budenbrokovi" Tomas Man 1929. dobija Nobelovu nagradu za književnost. Jedino je razočaran što žiri u obrazloženju ne pominje njegov „Čarobni brijeg".

To je ogroman uspjeh za pisca i veliki trenutak za njemačku književnost, koja tako stupa na svjetsku scenu.

Nacisti dolaze na vlast, odlazak u Švajcarsku

Mnogo prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Tomas Man je naslućivao nadolazeću opasnost. Jasno se izjašnjava protiv sve jačih nacionalsocijalista i već 1930. drži vatreni govor protiv nacista, podržavajući socijaldemokratiju.

Te iste godine objavljuje roman „Mario i čarobnjak".

Februara 1933. godine – desetak dana nakon što je Hitler postao kancelar – Tomas Man kreće na putovanje po Evropi i drži predavanja. Ali se ne vraća u Njemačku. Nastanjuje se u Švajcarskoj.

Izlazi prvi tom tetralogije „Josif i njegova braća", u kojoj Man opisuje biblijskog Josifa.

Ono što se dešava u Njemačkoj isprva ne komentariše – sve do 1936, kada objavljuje pismo u listu „Noje Cirher cajtung" u kojem oštro kritikuje politiku nacističke Njemačke.

Na odgovor iz Berlina nije morao dugo da čeka: oduzima mu se njemačko državljanstvo, a poništava se i počasni doktorat Univerziteta u Bonu. Nacisti su mu već bili ukinuli svako javno priznanje, a kasnije oduzeli i dio imovine.

Egzil u Sjedinjenim Američkim Državama

Manovi su potom definitivno okrenuli leđa Njemačkoj pa se 1938. sele u SAD. Man prihvata mjesto gostujućeg profesora na univerzitetu u Prinstonu.

Kada ga po dolasku jedan novinar upita da li egzil doživljava kao teret, Tomas Man odgovara: „Teško je podnijeti. Ali ono što to čini podnošljivijim jeste svijest o otrovanoj atmosferi u Njemačkoj. To olakšava jer zapravo nije nikakav gubitak. Gdje sam ja, tamo je Njemačka. Njemačku kulturu nosim u sebi. U kontaktu sam sa svijetom i smatram da nisam pali čovjek."

Roman „Lota u Vajmaru" objavljuje 1939.

Od 1940. Tomas Man poziva Nijemce na otpor. Jednom mjesečno drži govore na radiju - BBC preko dugih talasa prenosi ih u domovinu – zaobilazeći njemačku cenzuru. U više od 60 emisija obraća se savjesti svojih sunarodnika, ne zaobilazeći ni masovna ubistva Jevreja. 

Američko državljanstvo dobija 1944.

Poslije rata: Nijemci mu ne opraštaju

Kada je rat konačno završen, 1945. objavljuje javno pismo pod naslovom „Zašto se ne vraćam u Njemačku". U njemu proglašava sve Nijemce odgovornima za zločine nacističkog doba. Kritičari mu osporavaju pravo da iz egzila sudi o životu pod Hitlerom. Nerazumijevanje izaziva i rečenica kojom komentariše bombardovanje njemačkih gradova: „Sve mora da se plati." 

Čak i književno, Tomas Man tada izaziva polemike. U romanu „Doktor Faust" (1947) pripovijeda o paktu kompozitora Adrijana Leverkina s đavolom. To je Manovo obračunavanje sa društvenim prilikama koje su omogućile uspon nacizma.

Poslijeratnu Njemačku prvi put je posjetio 1949. povodom 200 godina od rođenja Getea.

Povratak u Švajcarsku i smrt

Ni u SAD stvari mu više ne idu glatko. U antikomunističkom poslijeratnom okruženju, i nakon što ga je jedan kalifornijski kongresmen pred Kongresom optužio da je „simpatizer komunizma", Tomas Man se 1952. seli u Švajcarsku, nadomak Ciriha. Ne privlači ga nijedna od dvije tadašnje njemačke države.

Tomas Man 1954. završava prvi dio romana „Ispovijesti varalice Feliksa Krula", koji ostaje fragmentaran.

Umro je 12. avgusta 1955. u bolnici u Cirihu, sa 80 godina.

Naslijeđe - djela i djeca

Svojom književnošću, ali i beskompromisnim otporom prema nacistima Tomas Man je ostavio snažan trag, naslijeđe koje ostaje. Iza njega je ostala i velika kosmopolitska porodica, politički angažovana i veoma povezana sa kulturnim životom Evrope i Amerike.

Najstarija ćerka, Erika Man (1905–1969) poznata glumica, spisateljica i politička aktivistkinja. Emigrirala je iz Njemačke još prije roditelja, a kasnije je i sama bila vrlo angažovana u antifašističkoj borbi. Bila je posebno bliska sa ocem. Ostala je u SAD i radila kao novinarka.

Klaus Man (1906–1949) je bio poznat pisac (autor romana „Mefisto") i otvoreno homoseksualan, izuzetno angažovan protiv nacizma. I on je ranije emigrirao, a potom se pridružio porodici u SAD, gdje je radio kao ratni dopisnik za američku vojsku. Patio je od depresije i umro je od prevelike doze tableta 1949. u francuskom Kanu.

Golo Man (1909–1994) je bio istoričar i esejista, politički konzervativniji od ostatka porodice. Predavao je na raznim univerzitetima.

Monika Man (1910–1992) je pisala prozu, eseje i memoare. Živjela je neko vrijeme i u SAD, ali se kasnije vratila u Evropu i živjela u Italiji.

Elizabet Man Borgeze (1918–2002) bila je poznata naučnica i aktivistkinja za zaštitu mora. Živjela je u Kanadi, gdje je radila kao univerzitetska profesorka.

Mihael Man (1919–1977) bio je violinista, a kasnije i univerzitetski profesor germanistike. Bolovao od depresije i izvršio samoubistvo 1977.