Malkolm Iks i borba protiv američke noćne more

„Šta mislite, šta biste vi uradili poslije 400 godina ropstva, Džim Krou zakona i zakona o linču? Mislite li da biste reagovali nenasilno?" - To je bilo jedno od ključnih pitanja koje je Malkolm Iks postavljao američkom društvu.

Iako je ropstvo u SAD ukinuto 1865. godine, takozvani Džim Krou zakoni, i zakoni o linču su sve do 1964. cementirali svakodnevnu diskriminaciju Afroamerikanaca. Nisu smjeli da glasaju niti da sjede pored bijelaca u autobusima i restoranima. Živjeli su u crnačkim getima i dobijali loše poslove.

„Malkolm Iks je govorio o tačno onim stvarima koje su tištile potlačene Afroamerikance“, kaže profesorka istorije iz Augsburga Brita Valdšmit-Nelson, autorka biografije „MALCOLM X. Crni revolucionar" za DW.

Njegova poruka Afroamerikancima bila je jasna: Budite samosvjesni! Borite se za svoja prava „po svaku cijenu" – što znači čak i nasiljem ako je potrebno. Novinar Lesli Pejn, dobitnik Pulicerove nagrade 1974. godine, napisao je da ga je jedan Malkolmov govor 1963. godine „oslobodio kao mačem“ od duboko usađenog „uslovljenog osjećaja inferiornosti kao crnca“.

To je bila i osnovna namjera čovjeka koga je Valdšmit-Nelson nazvala „najnervoznijim čovjekom Amerike“ – i imao je dobar razlog za to. Malkolm Iks, rođen 19. maja 1925. kao Malkolm Litl u Omahi, Nebraska, odrastao je u blizini Detroita i znao je šta znači biti crnac u SAD.

„Za jednog ‘Crnju' to nije realan cilj"

Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno siromaštvom i nasiljem. Imao je šest godina kada mu je otac pronađen mrtav. Njegova majka je vjerovala da su ga ubili rasisti. Sa sedmoro djece i malo novca, ubrzo se psihički slomila. Malkolm je prošao više hraniteljskih porodica i ustanova; kasnije je u autobiografiji pisao o „teroru veoma bijelih socijalnih radnika".

Uprkos teškom početku, bio je dobar đak – jedini crni učenik u razredu. Ovo ključno iskustvo oblikovalo ga je kao čovjeka: kada ga je omiljeni nastavnik upitao šta želi da postane, Malkolm je rekao da želi da studira pravo. Nastavnik mu je odgovorio da to „nije realan cilj za jednog ‚Crnju‘“. Bolje da radi nešto manuelno. „To je bila stvarnost Afroamerikanaca“, kaže istoričarka.

Mladi Malkolm se potpuno razočarao. Počeo je da popušta u školi, a sa 15 godina preselio se kod sestre Ele u Boston, a kasnije u Njujork. Radio je razne poslove, zatim postao sitni kriminalac. U ranim dvadesetim završio je u zatvoru zbog provalništva.

Pridruživanje Naciji islama

„Evo jednog crnog čovjeka, u kavezu iza rešetaka... zatvorenog od strane bijelog čovjeka...“, napisao je kasnije u autobiografiji. „Neka taj zatvoreni crni čovjek počne da shvata, kao što sam ja shvatio, da su milioni crnaca u Americi još od dolaska prvog broda sa robovima tretirani kao ovce u pećini vukova. Zato crni zatvorenici tako brzo postaju muslimani kada u zatvore stigne učenje Elajdže Muhameda.“

Elajdža Muhamed, vođa Nacije islama – vjersko-političke organizacije Afroamerikanaca izvan ortodoksnog islama – tvrdio je da su svi crnci prirodno djeca Božija i dobri, a svi bijelci zli i djeca đavola. „Ono što je to učenje činilo privlačnim za Malkolma i mnoge zatvorenike“, kaže Valdšmit-Nelson, „jeste tvrdnja da nisu sami krivi za svoju nesreću – već plavooki đavoli koji su ih naveli na stranputicu.“ Zatvori su tako postali glavno regrutno mjesto Nacije.

Austrijski politikolog Farid Hafez, koji predaje na Univerzitetu William & Mary u Virdžiniji, kaže da je ta organizacija proizvod specifične afroameričke istorije: „Njena politička filozofija se snažno oslanja na ‘afrocentrizam' – vraćanje Afroamerikanaca u Afriku.“ U pedesetim godinama Naciju su nadzirale bezbjednosne službe, jer je važila za crnačku separatističku i „opasnu muslimansku“ grupu. Islamofobija tada nije bila izražena – „glavni neprijatelj vlade bili su komunisti, protiv kojih su se ‘dobri muslimani' mogli instrumentalizovati".

Borba protiv „bijelih đavola“

Malkolm Litl se pridružio Naciji islama i od tada se zvao Malkolm Iks – jer su prezimena crnaca poticala od njihovih bivših robovlasnika. Članovi Nacije su ih odbacivali i koristili samo jednostavno „X".

Tokom sedam godina zatvora, Malkolm se sam obrazovao. Četrnaest godina je bio član Nacije. Elajdža Muhamed cijenio je njegov intelekt i govorništvo, pa ga je postavio za portparola.

U svojim govorima Malkolm je stalno prozivao „bijele đavole“. Iako je živio na sjeveru SAD – za mnoge crnce sa represivnijeg juga to je bilo „obećano tlo“ – nije polagao nadu ni u bijele liberale. Jer, na svojoj koži je osjetio da su crnci svuda u SAD građani drugog reda.

Za pokret za građanska prava Martina Lutera Kinga dugo je imao samo prezir. Kingov čuveni govor iz 1963. o jedinstvenoj, slobodnoj Americi smatrao je nerealnim: „Ja nisam Amerikanac. Ja sam jedan od 22 miliona crnaca, koji je žrtva amerikanizma... Ne vidim američki san; vidim američku noćnu moru!“

Hodočašće u Meku – i promjena stava

U martu 1964. Malkolm je napustio Naciju islama. Iste godine otišao je na hodočašće u Meku – i tada je njegov pogled na „bijele đavole“ počeo da se mijenja.
„Duboko ga je dirnula gostoljubivost bijelih muslimana u Saudijskoj Arabiji", piše Valdšmit-Nelson. „Tokom posljednje godine života, okrenuo se od rasističke doktrine“, rekla je za DW.

I onda je zadao sebi novi cilj: stvaranje saveza svih potlačenih crnih i braon naroda protiv bijelog kolonijalizma. Iako su ga afričke vlade podržavale, nisu smjele javno stati iza njega – zavisile su od američke razvojne pomoći.

Tada je došao pod nadzor CIA, a Nacija islama mu je takođe prijetila. „Znao je da će biti ubijen, ali je svjesno odlučio da se tome ne skloni“, kaže Valdšmit-Nelson. „Riješio je da ne odustaje. Poslije Meke, Malkolm je krenuo potpuno novim putem, bio je otvoren i za saradnju sa Kingovim pokretom, pa čak i sa bijelcima."

Ali nije stigao da to ostvari. Ubili su ga članovi Nacije islama 21. februara 1965, tokom jednog govora. Imao je samo 39 godina. Afroamerikanci su bili šokirani, dok su mnogi bijelci u njemu vidjeli fanatičnog „propovjednika mržnje" koji je, po njihovom mišljenju, dobio šta je zaslužio.

Malkolm Iks kao kulturna ikona

Međutim, nije zaboravljen: tokom 1980-ih postao je važna figura hip-hop kulture. „Dijelovi njegovih govora semplovani su u pjesmama. Tako je ponovo oživljen crnački politički identitet", kaže Majkl E. Sojer, profesor afroameričke kulture i književnosti sa Univerziteta u Pitsburgu. Pjesme su bile političke poruke protiv bijelog rasizma, policijske brutalnosti i bijede crne sirotinje.

Konačno, 1992. Spajk Li je snimio autobiografiju Malkolma Iksa sa Denzelom Vošingtonom u glavnoj ulozi – što ga je dodatno učvrstilo kao simbol.

„Za mlađe generacije – posebno članove pokreta Black Lives Matter – on je, a ne King, centralna figura njihovog kulturnog identiteta", zaključuje Valdšmit-Nelson.

I danas aktuelan

Šezdeset godina nakon njegove smrti, glas Malkolma Iksa ponovo je važan.
„Današnja američka vlast ispisuje novu istoriju – pokušavajući da izbriše činjenice da su očevi nacije posjedovali robove ili da je rasizam postojao. Mnogi bijelci iz konzervativnog talasa vjeruju da je Amerika slavna i savršena, i da je ne treba kritikovati."

Malkolm Iks to zasigurno ne bi dozvolio.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu