„Majn kampf“: Hitlerove ideje žive i nakon 100 godina

Adolf Hitler i dalje „živi", barem na internetu: svuda Hitlerove fotografije, kukasti krstovi, „zig hajl". Svuda antisemiti, rasisti, teoretičari zavjere, protivnici demokratije i Hitlerovi sljedbenici šire svoje ideološke otrove – u Njemačkoj, Evropi, SAD, Latinskoj Americi, na Bliskom istoku, u Indiji. Na primjer, ko god u bilo kom trenutku ukuca riječ „Hitler" na platformi X, koja je u vlasništvu Ilona Maska, naići će na objave stare svega nekoliko sati.

Na mnogim jezicima, od antikvarijata do pijace

Njemački diktator je mrtav već osamdeset godina, ali se na masovnom ubici Adolfu Hitleru još uvijek može dobro zaraditi.

Antikvarnice širom svijeta zarađuju na starim izdanjima Hitlerovog pamfleta „Mein kampf" (Moja borba). Njemačko izdanje košta oko 250 evra, španska verzija preko 300 evra, a za englesku verziju na specijalizovanim internet portalima mora se izdvojiti oko 600 dolara. Na egipatskim pijacama i indijskim sajtovima knjiga se može naći za male pare.

Danas se knjiga smatra programskim spisom u kojem je Adolf Hitler izložio svoj fanatični pogled na svijet, svoj brutalni antisemitizam i prezir prema demokratiji i društvenoj raznolikosti, Nijemce je uzdigao do „gospodara ljudi". Godinama prije početka Drugog svjetskog rata sanjao je o „germanizaciji" Istočne Evrope i nasilnom protjerivanju miliona ljudi.

Pobjeđuje jači i najbeskrupulozniji

„Motiv borbe je već sadržan u samom naslovu – u njemu je zapravo upakovan čitav rasizam", objašnjava austrijski istoričar Otmar Plekinger u razgovoru za DW. 

„To znači da jači pobjeđuje, jača rasa se probija i isplivava. Ali i na ličnom nivou – u borbi za položaje i funkcije – pobjeđuje onaj ko ima najjaču volju, ko je najbeskrupulozniji, ko je u najširem smislu iz ‘bolje rase' ili ima ‘veće sposobnosti'."

Otmar Plekinger je jedan od vodećih poznavalaca ove tematike. On je saizdavač jednog od rijetkih  informativnih izdanja ove programske knjige – uredničkog izdanja „Majn kampfa".

Njemački i austrijski istoričari i istoričarke su na 2.000 stranica detaljno analizirali Hitlerove misli i jezik, riječ po riječ, i stavili ih u kontekst.

Prije 100 godina - ta knjiga je bila jedna od mnogih

Kada je knjiga objavljena 18. jula 1925. nije izazvala nikakvu senzaciju. Hitler je tada bio propali pučista, koji je zbog veleizdaje proveo više od godinu dana u zatvoru. Njegov nacistički pokret bio je mali i bez većeg političkog uticaja u Njemačkoj i Austriji. Hitler je bio pred političkim krajem.

U to vrijeme je bilo mnogo sličnih etnonacionalističkih i rasističkih pamfleta ili zatvorskih memoara. Hitlerova knjiga nije bila naročito originalna – čak je i za mnoge njegove pristalice bila razočaranje, objašnjava Plekinger:

„Postoji taj čuveni pasus iz ‚Dojče cajtunga' koji je Hitlera jako razbjesnio. Tamo piše: ‘Mi se borimo već 40 godina, a sada dolazi neki mladi pučista i hoće da nam objasni šta je političko razmišljanje!'"

Ipak, kada je Hilter postao kancelar, knjiga je postala bestseler i donijela mu veliki novac.

Najava katastrofe
 

Ono što je posebno u Hitlerovom djelu jeste to što on, za razliku od drugih diktatora, u knjizi „Majn kampf" otvoreno iznosi svoje namjere. U prerađenom izdanju, izdavači analiziraju:

„On odlučno najavljuje rat: budući rat biće borba za opstanak, u kojoj će sve obzire prema humanosti i estetici morati da proguta ništavilo."
Vladavina nasilja pod Adolfom Hitlerom bila je, dakle, unaprijed najavljena.

A do vlasti nije se dočepao sam: 17.277.180 Nijemaca dalo je svoj glas Adolfu Hitleru i njegovoj Nacionalsocijalističkoj njemačkoj radničkoj partiji (NSDAP), 1933. godine, na izborima za Rajhstag.

Uslijedio je rat u Evropi bez ikakvih obzira i limita. Uslijedio je Holokaust – industrijsko masovno ubijanje evropskih Jevreja – koje se smatra neviđenim u istoriji čovječanstva. Nacistička država i njeni sljedbenici su brutalno progonili sve koje su proglasili neprijateljima tobožnjeg njemačkog naroda.

Sa Hitlerovim samoubistvom 30. aprila 1945. i završetkom Drugog svjetskog rata osam dana kasnije, njegov sistem vlasti je propao. Od tada su se Nijemci obavezali na: „Nikad više!"

Da li „Nikad više" važi i danas?
 

„Uprkos izjavama 'Nikad više' poslije 1945, antisemitizam ponovo pokazuje svoje ružno lice", zaključuje u intervjuu za DW britanska istoričarka Liza Pajn sa Univerziteta u Londonu.

„A otrovan jezik, nažalost i sramotno, podsjeća na Hitlerove spise od prije jednog vijeka."

Pajn primjećuje da nije preživio samo Hitlerov antisemitizam, već i njegova mržnja prema demokratiji. Zato je, kaže, i danas važno baviti se njegovim spisima.

„Moji studenti su uvijek bili veoma iznenađeni, čak šokirani, kada smo analizirali odlomke iz ‚Majn kampfa'. Tek kada su vidjeli riječi crno na bijelo, počeli su da shvataju s kim imaju posla. Bilo je to otvaranje očiju – i poučno."

Distanca se kruni
 

I Nikolas Lele iz berlinske Fondacije Amadeu Antonio, koja se bavi borbom protiv desnog ekstremizma i antisemitizma, primjećuje opasan povratak ekstremno desničarske ideologije.

„Distanca se kruni", opisuje on u intervjuu za DW. To se, kaže, može vidjeti i na mjestima sjećanja na nacističke zločine. „Znamo iz memorijalnih centara da školske ekskurzije, naročito iz ruralnih krajeva, gotovo uvijek uključuju pojedince koji nose odjeću sa ekstremno desničarskim brendovima ili natpisima na majicama."

Zabrinjavajuće je i to što su, prema njegovim riječima, mladi desničarski ekstremisti posljednjih godina postali spremniji na nasilje. Nasilje je toliko uznapredovalo da organizacije poput Fondacije Amadeu Antonio moraju da preduzimaju konkretne mjere zaštite.
 

„Potrebna je kamera za nadzor, potrebna su vrata otporna na metke, potreban je neko, ko može da vas zaštiti, ako zatreba – i fizički. Dakle, govorimo i o ličnoj zaštiti od strane policije, a djelimično i privatnog obezbjeđenja. Na našim događajima sve češće vlada brutalna atmosfera. Gotovo da više i ne organizujemo događaje o antisemitizmu bez bezbjednosnog sistema."

Žarište: društvene mreže

Tačno 100 godina nakon što je Adolf Hitler objavio svoju huškačku knjigu, nestali su mnogi tabui u vezi sa njegovom ideologijom mržnje.

To primjećuje i istoričar Metju Feldman sa Univerziteta Tesajd u Velikoj Britaniji. U jednom radu opisuje društveno i kulturno skidanje tabua sa ekstremne desnice kao „dramatičnu promjenu".
 

On kaže da su za to posebno odgovorne društvene mreže. One savršeno odgovaraju dvostrukoj strategiji ekstremne desnice, koju su koristili i Hitler i njegov fašistički pokret: radikalnim porukama ruše društvene tabue, da bi se potom na drugom mjestu predstavljali kao fini građani.

Zato Nikolas Lele iz Fondacije Amadeus Antonio poziva na mnogo ozbiljnije društveno bavljenje društvenim mrežama. I da se iz istorije izvuče ključna pouka: „Desni ekstremizam, antisemitizam i rasizam zahtevaju jasan stav, jasne crvene linije. Takavi sadržaji moraju biti društveno osuđeni – i to moraju osjetiti i oni koji ih zastupaju i posvuda šire."