Lekcija "krvavog decembra 1970."
16. decembar 2020
Bio je decembar, ponedjeljak, deset dana pred Božić. Nedjelju dana prije toga Vili Brant je kleknuo pred spomenikom u Varšavskom getu i Savezna Republika Njemačka je de fakto priznala granicu na Odri i Naisi.
Šef partije Vladislav Gomulka bio je na vlasti u Narodnoj Republici Poljskoj, zemlji „konstantnih oskudica", priča Przemislav Ruhlevski iz Evropskog centra Solidarnost. Ljudi su skoro polovinu plate davali samo za hranu. A izbor je bio nikakav. Veliko podizanje cijena pred Božić narod nije baš najbolje primao. Ali, da će situacija eskalirati komunističko vođstvo u Varšavi nije očekivalo. Prije su očekivali pozitivnu reakciju zbog „diplomatskog uspjeha" zbog sporazuma sa Zapadnom Njemačkom.
„Gomulka je izgleda vjerovao da će ljude to da zasiti. Ali, zar jednog radnika interesuje neki‚diplomatski uspjeh'? - kaže Ruhelebski za DW. Zemlja se vrtila u krug. Posebno je mladima nedostajala perspektiva, i kako procjenjuje Ruhlevski, ljudi su zbog toga žestoko reagovali.
Kakva korist od televizora ako je čovjek gladan?
Istovremeno bi bile smanjene cijene automobila i bijele tehnike, ali odnos nije bio u redu. „Ljudi su mislili: šta sad treba? Da kupim televizor i onda praznog stomaka gledam neke glupe emisije?'", dodaje Ruhlevski. Nakupljeni bijes dovodi do protesta. Sve je počelo u brodogradilištu u Gdanjsku i prelilo se u druga preduzeća, a niko od moćnika se nije usudio da razgovara sa ljutim i razočaranim randicima. Napetost je rasla. Nakon devet sati dolazi naredba da se revolt „uguši u korijenu". Nejednaka borba pretežno mladih ljudi na jednoj i 90.000 policajaca i drugih specijlanih snaga, 27.000 vojnika i 550 tenkova, čak i helikoptera na drugoj strani, priča istoričar. „Istražni zatvori su bili prepuni. Pijani policajci tukli su radnike, gasili im na koži cigarete i na druge načine ih mučili."
Simbol ovih dana postao je 18-godišnji Zbišek Godlevski, koji je 17. decembra na „crni četvrtak", ubijen na putu na posao u brodogradilište u Gdinji. Njegov leš su kroz grad na jednim vratima nosili demonstranti.
Prema zvaničnim podacima tokom tih krvavih dana na nekoliko mjesta u zemlji ubijeno je 45 ljudi, više od 1.000 je ranjeno. Najmlađa žrtva je imala 15 godina. Przemislav Ruhlevski priča kako je političko vođstvo počelo da prikriva činjenice. Vlasti su govorile da se radi o samoubistvima ili nesrećama, lažirali su izvode iz matične knjige umrlih. Žrtve su sahranjivane noću, bez prisustva porodice, koje često nisu ni znale gdje su sahranjena njihova djeca, muževi, očevi.
„Ni danas ne volim decembar"
Veteran Solidarnosti Bogdan Borusevic takođe je izgubio školskog druga. Do danas ga decembar podsjeća na pobunu prije 50 godina. Tada je imao 21 godinu i morao je da prekine studije u Lublinu, zbog toga što su vlasti poslale studente kućama. „U Zopotu sam jedini izašao iz voza, bio je već mrak. Na drveću su visile bijele cedulje na kojima je bila objava policijskog časa. Uplašio sam se, jer u tom momentu više niko nije smio da bude na ulici. Odjednom je počela da mi se iza obližnjeg drveta približava neka prilika. Bila je to neka žena, koja je rekla da je mislila da sam njen sin kojeg čeka. Srce mi je sišlo u pete."
Tada 25-godišnji Jan Juhnijevic mogao je iz svog stana da vidi put koji je vodio u brodogradilište u Gdanjsku. Nekada fotograf amater, danas advokat postao je na neki način hroničar poljskog protestnog pokreta. U njegovom arhivu su hiljade fotografija, koje je uradio sve do 1989.
U razgovoru za DW prisjeća se kako su policajci pendrecima pretukli grupu muškaraca, a zatim potrčali za jednim mladićem: „Odjednom su potegli pištolje i pucali u njega. Ne znam da li je preživio". Juhnijevic je svoje fotografije prije pet godina predao Evropskom centru Solidarnost. Ono što je vidio svojim očima i fotografisao svojim foto-aparatom potvrđuje njegove utiske da je živio u „potlačenoj zemlji" u kojoj su Sovjeti diktirali način života". Međutim, pobuna mu je, iako na kratko, dala nadu u promjene, koja je doduše bila pomiješana sa mislima da Sovjeti to neće dozvoliti. Tek deset godina kasnije dolazi nova nada.
Šta je Pokret Solidarnost naučio iz protesta 1970?
Bogdan Borusevic, kasniji suosnivač nezavisnog Sindikata Solidarnost, bio je jedan od onih koji su vukli konce avgustovskog protesta 1980, koji je tada počeo u Brodogradilištu Lenjin u Gdanjsku. U razgovoru za DW prisjeća se da je štrajk u Gdanjsku organizovan na iskustvu „decembarske tragedije". Ubijeđen je da bez događaja iz 1970. ne bi bilo uspjeha u avgustu 1980.
„U decembru nismo bili pripremljeni", prisjećao se u nedavnom intervjuu za DW i Leh Valesa, koji je kasnije postao predsjednik Sindikata Solidarnost. Valesa je još 1970. bio član štrajkačkog odbora u brodogradilištu u Gdanjsku. Sjeća da je tada mislio: „Ovo mora brzo da se okonča, da se zaštite ljudi i da se bolje pripremimo". Deset godina se na to pripremao i onda se kako je sam za sebe rekao „vjerovatno dobro izborio".
Ekonomskim zahtijevima koje su ponovo postavili 1980. dodali su i političke, među kojima je bilo i podizanje spomenika žrtvama iz decembra 1970. Vlasti su to odbile, ali su štrajkači poučeni iskustvom iz 1970. ostali u brodogradilištu, „kako bi u slučaju napada mogli da se odbrane na sopstvenoj teritoriji", kaže Borusevic. On tu vidi ironiju istorije da je baš u Brodogradilištu Lenjin prevaziđen marksistički lenjinizam. „Ovaj štrajk nije bio usmjeren samo protiv vlasti, već protiv suštine njihove ideologije ‚vladavine radnog naroda'. Ali, istinski radnici su štrajkovali i željeli da vladaju", kaže Borusevic.
Deset godina ranije vlastodršci su vjerovali da su „decembarskim događajem", kako je pobuna nazvana jezikom komunističke propagande, slučaj „riješen". Ali, protesti koji su ugušeni u krvi bili su klica i početak poraza diktature, smatra i danas aktivni političar Borusevic.
Na iskupljenje za to se još uvijek čeka. 2013. su nakon 20-godišnjeg procesa tadašnja dvojica policijskih komandanata proglašena krivim. Ali, niko iz partijskog rukovodstva nije pozvan na odgovornost.