Kod prekomjerne težine ishrana je važnija od sporta

To je jednostavna formula koja se često savjetuje osobama s viškom kilograma: „Ko unosi više kalorija nego što ih troši – goji se." Ova pretpostavka poznata je kao model energetske ravnoteže. Ali posljednjih godina sve su češće sumnje u tu jednostavnu jednačinu. Nova međunarodna studija donosi dodatna saznanja koja se ne uklapaju u klasični model energetske ravnoteže.

Previše hrane ili premalo kretanja?

Namjera istraživača bila je da otkriju u kojoj mjeri su ishrana i fizička aktivnost zaista presudni za razvoj gojaznosti. Do sada niko nije sa sigurnošću znao koliko su ta dva faktora zaista značajna, navode autori studije. Zato su analizirali međunarodne zdravstvene podatke – od zajednica lovaca-sakupljača, preko poljoprivrednih društava, do stanovnika industrijskih zemalja.

Analizirani su podaci više od 4.000 odraslih osoba između 18 i 60 godina starosti iz 34 populacione grupe na šest kontinenata. Naučnici su upoređivali ukupnu potrošnju energije, bazalni metabolizam (najmanja potrošnja energije), fizičku aktivnost, procenat tjelesne masti i indeks tjelesne mase (BMI).

Različiti stilovi života – ista potrošnja energije

Naučnici su, između ostalog, upoređivali metabolizam ljudi u SAD-u s metabolizmom Hadza naroda, zajednice lovaca-sakupljača u istočnoj Africi. Zanimljivo je da je energetska potrošnja kroz aktivnost bila slična kod obje grupe – uprkos veoma različitim stilovima života. Kako je to moguće?

„Tijelo tokom 24 sata ima relativno stabilnu ukupnu potrošnju energije", objašnjava Tim Holštajn s Univerzitetske klinike Šlezvig-Holštajn. „Ako se više krećemo, onda tijelo štedi na drugim mjestima – recimo u bazalnom metabolizmu, tj. energiji potrebnoj za disanje, rad organa ili moždane funkcije." Osobe koje su manje aktivne, mogu više kalorija da usmjere na bazalni metabolizam. To znači: sport kratkoročno povećava potrošnju – ali dugoročno bilans često ostaje isti.

„Samo kretanje jedva da pomaže"

Koliki je, dakle, stvarni doprinos fizičke aktivnosti u nastanku gojaznosti? Prema proračunima istraživača, ishrana doprinosi oko deset puta više porastu gojaznosti nego nedostatak kretanja. Za Holštajna to nije ništa novo: „Odavno znamo da samo kretanje jedva da pomaže", kaže on.

I ranije studije su pokazale da fizička aktivnost sama po sebi ima mali efekat na mršavljenje. Ipak, kretanje može da igra važnu ulogu u kontroli tjelesne težine. Holštajn se poziva na studiju Anje Bozi-Vestfal sa Univerziteta u Kilu, gdje su ispitanici boravili u metaboličkoj komori: „Oni koji su se puno kretali, intuitivno su jeli tačno onoliko koliko su potrošili. Oni koji su bili neaktivni – jeli su previše." Jer, moguće je da tijelo, usljed nedostatka kretanja, gubi sposobnost da pravilno procijeni glad i energetske potrebe – i tako sklizne u prejedanje.

Mnogo ugljenih hidrata – mnogo tjelesne masti

Pored toga, nastanak prekomjerne težine i gojaznosti mogao bi imati veze i sa sastavom ishrane, navode autori studije. Kada su detaljnije analizirali sastav obroka u pojedinim zemljama, utvrdili su da je „procenat visoko prerađene hrane u ishrani bio pozitivno povezan sa procentom tjelesne masti“

Takođe, visok udio ugljienih hidrata u ishrani može doprinositi nakupljanju viška masti. Jer za pretvaranje ugljikohidrata u energiju tijelu je potreban hormon inzulin. Međutim, inzulin takođe podstiče skladištenje masti i sprečava njihovo sagorijevanje.

Na to su još 1965. godine ukazali dobitnici Nobelove nagrade za medicinu Solomon Berson i Rozalin Jalou: „Inzulin možemo smatrati najvažnijim regulatorom metabolizma masti." Ova saznanja dovode u pitanje klasični model energetske ravnoteže.

Nije ista terapija za sve

Jesu li kalorije onda zapravo nebitne? „Oba modela imaju na neki način pravo", kaže Holštajn. „Ja sam više pristalica kalorijskog modela, ali previše ugljenih hidrata – naročito šećera – definitivno je problematično. Istina je vjerovatno negdje na sredini."

Siguran je pak da se dosadašnji pristup u liječenju gojaznosti mora hitno promijeniti. „Pokazali smo da postoje različiti metabolički tipovi, i zato nije korisno svima propisivati istu terapiju.“