Kako se razvija seksualna orijentacija?

Prije trideset pet godina, milioni ljudi širom svijeta su iznenada postali "zdravi". Bilo je to 17. maja 1990. godine, kada je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) uklonila homoseksualnost s liste ljudskih bolesti.

Do tada se ljubav između osoba istog spola smatrala vrstom mentalne bolesti. Osobe, koje su je ispoljavale, često su bile zatvarane u sanatorijume ili zatvore i "liječene" elektrošokovima i drugim sumnjivim psihoterapijama.

Međutim,  „homoseksualne, biseksualne i transseksualne osobe nisu – i nikada nisu bile – bolesne",  kaže Klaus M. Beier, direktor Instituta za seksologiju i seksualnu medicinu pri berlinskoj kultnoj bolnici Charité. „Ljudska seksualnost karakteriše se svojom raznolikošću", dodaje Beier.

„Danas je jasno da niko ne bira svoju seksualnu orijentaciju. To je stvar sudbine, a ne izbora. Seksualna orijentacija – ili kako to stručnjaci nazivaju, 'struktura seksualnih preferencija' – razvija se tokom puberteta, pod uticajem spolnih hormona. Seksualnost se formira u adolescenciji – to je ono, što osoba doživljava kao fizički privlačno i što određuje kakve seksualne preferencije i interakcije želi."

Beier ističe kako, nakon ove razvojne faze u adolescenciji, seksualne preferencije ostaju stabilne.

„One nastaju u adolescenciji i ostaju stabilne tokom života, uprkos želji pojedinih ljudi da se seksualna orijentacija promijeni, na primjer, zbog društvenog pritiska da budu kao i svi drugi", objašnjava on.

Neheteroseksualnost problematizirana

Univerzalna ljudska prava uključuju pravo na slobodnu seksualnu orijentaciju. Seksualnost je oduvijek bila raznolika. Ona nije hir niti je ograničena samo na posebno liberalna društva.

„Prema podacima koje imamo, istospolna orijentacija čini oko 3 do 5% populacije, i to važi za sve kulture. Ljudska seksualnost […] karakteriše se ovom raznolikošću – i ne može biti drugačije", kaže seksolog Beier.

Iz toga proizlazi da je pogrešno suditi ili čak osuđivati nekoga zbog njegove seksualne orijentacije.

Ipak, seksualna orijentacija pojedinaca polarizuje čitava društva. U nekim slučajevima to dovodi do isključenja, diskriminacije i progona. Homoseksualnost je, na primjer, kažnjiva u najmanje 67 zemalja, a u sedam zemalja za istospolne seksualne odnose prijeti i smrtna kazna.

Gotovo polovina svih zemalja u svijetu, u kojima je homoseksualnost zabranjena, nalazi se u Africi. Samo 22 od 54 afričke države legalizirale su homoseksualnost.

U nekim zemljama, homoseksualnost se kažnjava zatvorskom kaznom, a u četiri zemlje koje primjenjuju šerijatski zakon – Mauritaniji, Nigeriji, Somaliji i Južnom Sudanu – prijeti smrtna kazna.

Kako se razvija seksualna orijentacija?

Kako se razvija seksualna orijentacija jednostavno je pitanje, ali bez jednostavnog ili konačnog odgovora. Ne postoji jedan jedini uzrok seksualne orijentacije. Ipak, istraživači su pokušali shvatiti kako se seksualna orijentacija formira analizom gena, hormona i sociokulturoloških faktora.

„Trenutno mišljenje je da postoji niz faktora. Do sada niko nije uspio pronaći jedan jedini faktor, koji bi mogao objasniti zašto je jedna osoba istospolno orijentirana, a druga heteroseksualno", kaže za DW Beier.

Može se pretpostaviti da je razvoj seksualne orijentacije rezultat složene međusobne igre bioloških i društvenih faktora.

Biološki faktori

Biološki faktori, koji utiču na razvoj seksualne orijentacije, uključuju genetsku strukturu osobe, kao i (prenatalne) hormone i hemijske supstance.

Ipak, seksualna orijentacija nije nasljedna. Porodične i tzv. studije na blizancima sugerišu da homoseksualnost može biti prisutna u jednoj porodici, ali genetski markeri pronađeni u tim studijama nisu bili dovoljno značajni da bi se moglo zaključiti da postoji „gen za homoseksualnost".

Hormoni i druge hemijske supstance

Hormoni poput testosterona i feromoni također mogu djelimično uticati na razvoj seksualne orijentacije. Feromoni su hemijske supstance koje utiču na seksualno ponašanje.

Studije pokazuju da muški feromoni stimulišu aktivnost hipotalamusa i kod heteroseksualnih žena i kod homoseksualnih muškaraca – ali ne i kod heteroseksualnih muškaraca. Hipotalamus je žlijezda u dijelu mozga, koji utiče na instinktivno ponašanje i seksualne funkcije.

Društveni uticaji

Lutke i haljinice za djevojčice? Alat i autići za dječake? Tipično ženske ili tipično muške igračke nemaju uticaj na seksualnu orijentaciju. Isto važi i za odgoj.

Istina je da neki ljudi svoju pravu seksualnu orijentaciju ne izražavaju do kasnijeg životnog doba. Ali u osnovi, seksualna preferencija se ne mijenja tokom života.

„Imamo vrlo snažne dokaze da to nije moguće. Postoje studije, koje su pratile seksualnu orijentaciju kroz vrijeme. Bilo je nesretnih 'pokušaja konverzije' kod istospolno orijentiranih muškaraca. To se pokušalo u jednoj velikoj studiji u Sjedinjenim Američkim Državama 1970-ih. Bez ikakvog uspjeha. To je snažan dokaz da je seksualna orijentacija vrlo stabilna", kaže Beier.

Dok se seksualna orijentacija razvija u pubertetu, razvoj rodnog identiteta počinje u djetinjstvu i kod većine ljudi se završava do pete ili šeste godine života, kaže Beier. Od tog uzrasta djeca mogu „vidjeti sebe u svojoj seksualnosti u budućnosti i praviti vizije o svojoj budućnosti kao muškarac ili žena", kaže on.

Jednom, kada se seksualna orijentacija formira, ona se više ne mijenja. Ni „zavođenjem", ni ranim seksualnim kontaktima. „Od toga nema ništa", kaže Beier. „Važan dokaz za to je: mnogi ljudi su u mladosti imali istospolne seksualne kontakte, ali nisu istospolno orijentirani."

Ključni faktor za razvoj identiteta je da li djeca dobijaju odbacivanje ili podršku od roditelja. Ako djeca i adolescenti dožive snažno odbacivanje, često imaju slabo samopouzdanje. Ako je to odbacivanje povezano sa seksualnim identitetom ili orijentacijom djeteta, to može dovesti do depresije i razmišljanja o suicidu.

Seksualnost je raznolika

„Posebno u društvima, u kojima su seksualne manjine isključene i progonjene, vrlo je važno voditi nepristrasnu debatu o seksualnoj raznolikosti", kaže Beier.

Iz naučne perspektive, nijedna seksualna orijentacija nije bolest, niti je „neprirodna". Ono što se toleriše ili smatra „normalnim" ili „neprirodnim" određuju društvene norme. Te norme se mogu znatno mijenjati u zavisnosti od vremena i konteksta. Ali ljudska priroda se ne mijenja.

Ovaj članak je preveden sa originalnog teksta na njemačkom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu