Kako bi mogao izgledati angažman europskih trupa u Ukrajini?

Bio je to izvanredan znak europskog jedinstva: delegacija vodećih europskih političara pratila je ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Washington 18. kolovoza i jasno dala do znanja američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koliko hitno Ukrajini trebaju sigurnosna jamstva Zapada.

No, put do postizanja tog cilja bit će težak. Detalji europske podrške - uključujući moguće raspoređivanje trupa u Ukrajini - još su uvijek otvoreni. "Spremni su poslati trupe", rekao je Trump američkoj televizijskoj postaji Fox News nakon sastanka s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom, njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom i drugim europskim šefovima država i vlada.

Od posjeta SAD-u, sastanci takozvane "Koalicije voljnih", saveza više od 30 država, uključujući Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju, sve su češći. Neke od njih već su signalizirale spremnost za slanje trupa. Ali kako bi točno mogla izgledati prisutnost europskih trupa u Ukrajini? I što bi to značilo za Ukrajinu i Europu?

Mirovna misija ili vojni angažman?

Tradicionalno, mirovne misije se šalju od strane neutralnih država i ne djeluju kao borbene jedinice. "Mirovna misija bila bi najbliža modelu UN-a: promatrači koji posreduju između sukobljenih strana nakon primirja", objašnjava Rafael Loss iz Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR). Međutim: "Konceptualno, to se ne uklapa u ono što Ukrajinci žele - niti u sliku Europe kako ona vidi sebi. Europa nije neutralna u ovom sukobu i želi jasno stati na stranu Ukrajine."

U kontekstu rata u Ukrajini, takva bi misija predstavljala ulogu promatrača s nekoliko tisuća lako naoružanih vojnika, objašnjava Loss. Te bi trupe tada mogle dokumentirati poštivanje mogućeg primirja između Rusije i Ukrajine duž linije kontakta, ali ne bi mogle aktivno intervenirati u bilo kakvim neprijateljstvima, odnosno borbenim djelovanjima. Upotreba sile u mirovnim misijama strogo je regulirana, prema Lossu, i obično je ograničena na samoobranu ili zaštitu civila.

Obuka umjesto borbe?

Prema mišljenju nekolicine stručnjaka, mnoge europske zemlje radije bi poslale troznamenkasti do četveroznamenkasti broj instruktora za obuku ukrajinskih vojnika – faktički i u korištenju specijalnog oružja i zapadne opreme općenito. „Oni bi mogli pomoći u modernizaciji ukrajinskih oružanih snaga i upoznavanju s NATO standardima", kaže Loss.

Stručnjaci očekuju da bi to ne samo moglo povećati učinkovitost ukrajinskog obrambenog sustava, već i promijeniti vojnu kulturu: od sovjetskog modela zapovijedanja prema NATO strukturama, objašnjava Loss: „Kulturna promjena uključivala bi novi stil vođenja –od hijerarhije prema većoj osobnoj odgovornosti."

Odvraćanje prisutnošću na terenu?

Međutim, nitko ne vjeruje da bi mirovne misije ili osoblje za obuku mogle učinkovito odvratiti Rusiju. Stoga se raspravlja i o raspoređivanju borbeno spremnih europskih snaga – ne s ciljem izravne borbe protiv Rusije, već odvraćanja Rusije samom prisutnošću. „Značajna brojnost trupa na terenu ima odvraćajući učinak", kaže Guntram Wolff iz think-tanka Bruegel sa sjedištem u Bruxellesu.

Istraživači berlinske Zaklade za znanost i politiku (SWP) također u svom radnom dokumentu naglašavaju da se ovdje ne radi o obrani Ukrajine u slučaju napada, već o odvraćanju potencijalne agresije dovoljno velikom europskom vojnom prisutnošću. Međutim, ta akcija bi zahtijevala i do 150.000 vojnika.

Prema podacima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI), europske države NATO-a i EU-a trenutno imaju oko 1,5 milijuna aktivnih vojnika. Međutim, mnoge zemlje oklijevaju s povlačenjem snage iz nacionalnih operacija ili NATO formacija: „NATO-ovi obrambeni planovi morali bi se revidirati u slučaju takve alokacije snaga, čemu se saveznici trenutno protive. Nadalje, premještanje snaga u Ukrajinu nosi rizik slabljenja obrane NATO teritorija", navodi se u analizi SWP-a.

Zabrinutost se odnosi i na operativne sposobnosti: europski vojnici daleko su manje iskusni u borbi od svojih ruskih kolega. Bruegelova studija iz veljače također je kritizirala nedostatak koordinacije – budući da se svakom vojskom nacionalno upravlja, ne postoji jedinstvena zapovjedna struktura. Loss iz ECFR-a također smatra da je tako veliko raspoređivanje trupa politički teško opravdati.

To je vjerojatno jedan od razloga zašto postoje velike razlike u mišljenjima među europskim zemljama, kako primjećuje André Härtel, voditelj ureda SWP-a u Bruxellesu: "Njemačka ne vidi takvo raspoređivanje kao dio svojih sigurnosnih jamstava." Italija je također isključila mogućnost sudjelovanja.

Alternativna ideja je takozvani "Tripwire-scenarij": Brojčano manje trupe, od 5.000 do 10.000 vojnika, bile bi raspoređena na terenu, a u slučaju ozbiljnog napada na njih, to bi izazvalo paneuropsku reakciju. Cilj te mjere je odvraćanju Rusije od napada.

Hoće li Europa postati strana u ratu?

Bez obzira na točno raspoređivanje, europski vojnici bili bi u opasnosti od zadobivanja ozljeda ili čak stradavanja u ruskim napadima, poput napada dronovima. Međutim, sama njihova nazočnost na terenu ne bi automatski učinila NATO stranom u ratu.

Američki predsjednik Trump već je jasno dao do znanja da bi se takvo raspoređivanje trebalo odvijati izvan NATO-ovih struktura. Tada Savez ne bi automatski bio u ratu, čak i ako bi se europski vojnici našli pod ruskom vatrom.

„Malo je vjerojatno da bi NATO reagirao kao savez, ali bi se održale konzultacije", kaže Loss. „Ne postoji u tom slučaju zakonska obveza djelovanja. NATO-ov ugovor ostavlja puno manevarskog prostora."

Stručnjak Wolff pretpostavlja da bi pogođene zemlje reagirale opreznije i ovisno o okolnostima situacije. „Nesreća bi bila jedno. Ciljani napad velikih razmjera na europske trupe bio bi nešto drugo."

Europske vlade trenutno simuliraju različite scenarije – ali suočavaju se s dilemom: svako raspoređivanje trupa na terenu nosi rizike i moglo bi ih uvući u rat koji su zapravo željele okončati.