Ima li uopće alternative režimu u Iranu?

"Iranneće kapitulirati i nastaviće se braniti." Tim riječima se vrhovni vođa Islamske Republike Iran, Ali Hamenei, 18. juna obratio javnosti u televizijskom govoru. Nije poznato gdje se tačno nalazi.

Izrael od 13. juna cilja i bombarduje vojne i nuklearne objekte u Iranu, tvrdeći da želi spriječiti Teheran da razvije nuklearno oružje. Iran uzvraća zračnim napadima na izraelsku teritoriju. Među iranskim stanovništvom sada kruže glasine da bi i Hamenei – kao i visoki dužnosnici Revolucionarne garde – mogao postati meta izraelskih napada.

Pitanje koje se sada postavlja glasi: kako režim koji ne može zaštititi ni vlastite najviše zvaničnike može tvrditi da je garant teritorijalnog integriteta zemlje? Za iranskog stručnjaka Madžida Golpura, koji živi u egzilu, odgovor je jasan: „Suprotno svim tvrdnjama o raketnoj odbrani i zaštiti rukovodstva, sada svako vidi potpunu neefikasnost režima“, piše on u odgovoru za DW.

Mogu li bombe srušiti režim?

Hoće li stalni napadi označiti početak raspada režima? Prema mišljenju sociologa Golpura, to prije svega zavisi od toga postoji li vjerodostojna politička alternativa. „Sada je trenutak kada bi nacionalne političke snage morale usaglasiti zajedničku platformu – i protiv vladajućeg režima i protiv vanjskih prijetnji. Međutim, do sada nedostaju konkretni planovi, kao i operativne koalicije i funkcionalne strukture unutar opozicije.“

Iranska opozicija u inostranstvu je rascjepkana: dio dijaspore vidi moguću prelaznu figuru u Rezi Pahlaviju, najstarijem sinu svrgnutog šaha Mohameda Reze Pahlavija (1979), kao i simbolu nacionalnog jedinstva. Od Islamske revolucije živi u egzilu – uglavnom u SAD-u – i nastupa kao protivnik Islamske Republike. Međutim, u samom Iranu nema političku organizaciju, a ni režim njegovog oca nije svim Irancima ostao u dobrom sjećanju.

S druge strane, vlasti u Iranu već decenijama sistematski guše opozicione glasove. Svako ko pokaže sposobnost da okupi ljude biva diskreditovan, nadziran, uhapšen i često osuđen na duge zatvorske kazne.

(Opravdani) ponos Iranaca

Uprkos svemu, politikologinja Šukrija Bradost, saradnica Middle East Institutea bez stalnog boravka, vidi priliku: ako režim ozbiljno oslabi, mogla bi se otvoriti politička praznina. To bi bila prilika za opozicione grupe da organizuju proteste i štrajkove i pokrenu temeljite promjene. U ratnim okolnostima to je izuzetno rijetko, ali ona vjeruje da je ipak moguće.

Presudan faktor u ovom scenariju jeste snažan patriotski osjećaj i ponos Iranaca na svoju domovinu s hiljadugodišnjom kulturom. No u ratu i izraelskim napadima taj osjećaj trenutno ide u korist režimu. Taj osjećaj je režimu pomogao i nakon revolucije 1979. da se stabilizuje. Kada je Irak pod Sadamom Huseinom u jesen 1980. napao Iran, narod je stao uz svoju zemlju. Uslijedio je osmogodišnji rat s do milion poginulih Iranaca, ali Irak nikada nije postigao svoje vojne ciljeve.

Danas Islamska Republika ponovo koristi nacionalističku retoriku kako bi učvrstila vlast. Međutim, publicistkinja Šahran Tabari upozorava: „Islamska Republika je shvatila da se ljudi više ne poistovjećuju s ‘nacijom islama’, već sebe vide kao Irance.“ Ova politikologinja u egzilu je uvjerena da „nijedna razumna osoba“ više ne vjeruje u tu retoriku islamskog režima.

Ne žele da im stranci „sole pamet“

Šta mnogi ljudi u Iranu trenutno osjećaju? To je teško sažeti, osim straha i bijesa zbog eskalacije sukoba na koji nemaju nikakav uticaj. Iako u zemlji postoji mnogo kritičnih glasova prema režimu, mnogi od njih odbacuju „savjete“ iz egzila.

Dobitnica Nobelove nagrade za mir Narges Mohammadi poziva Izrael da hitno prekine napade. Sjedinjene Američke Države trebale bi se zalagati za deeskalaciju. U video poruci za američku televiziju CNN uputila je apel: „Željela bih zamoliti predsjednika Trumpa da se ne priključi ovom ratu, već da ga zaustavi. Potrebno je primirje na cijelom Bliskom istoku.“

Ni Zapad nije jedinstven u svojoj politici prema Iranu. Uprkos oštroj retorici prema Teheranu, nedostaje usklađena strategija za moguću promjenu režima. Dok pojedini američki savjetnici poput Johna Boltona zagovaraju vojni pritisak, predsjednik Donald Trump za sada pokazuje uzdržanost – još uvijek. Međutim, vrlo je teško procijeniti da li bi američka vojna sila slomila ovaj režim u Teheranu – ili bi mu zapravo pomogla da mobiliše patriotske osjećaje Iranaca.