EU-balansiranje između Kine i SAD-a

Bio je to neobičan susret, do kojeg zapravo nije smjelo doći. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi sastao se prošle sedmice na marginama samita Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN) u Kuala Lumpuru sa američkim državnim sekretarom Marcom Rubiom, koji je već pet godina pod strogim kineskim sankcijama, što znači: zabrana ulaska u Kinu, zamrzavanje imovine, prekid svih ekonomskih aktivnosti ne samo s Rubiom već i sa njegovim saveznicima.

Ali Rubio se ne obazire na te mjere. Prije nego što je postao član Trumpove administracije, on je, kao republikanski senator Floride, bio i član Izvršne komisije američkog Kongresa za Kinu (Congressional-Executive Commission on China, CECC)– tijela koje uključuje oba doma: Predstavnički dom i Senat. Komisija ima zakonsku obavezu nadzirati stanje ljudskih prava i razvoj vladavine prava u Kini. Jednom godišnje podnosi izvještaj američkom predsjedniku.

U toj ulozi Rubio je oštro kritikovao kinesku vladu – prvo zbog gušenja demokratskog pokreta u specijalnoj administrativnoj zoni Hongkong, a kasnije zbog drastičnog ograničavanja građanskih prava u zapadnoj kineskoj pokrajini Xinjiang, koju pretežno naseljavaju muslimani. Kineska vlada nije tolerisala takvo, po njihovom mišljenju, "miješanje u unutrašnje poslove" i stavila je Rubia na listu sankcionisanih osoba nakon što je Washington uveo sankcije kineskim političarima.

Rastući američko-kineska rivalitet

U petak, 11. jula 2025, održan je prvi lični susret kineskog i američkog ministra vanjskih poslova iza zatvorenih vrata. U javnost je procurilo vrlo malo. Kineski državni mediji saopštili su da su razgovori bili "pozitivni, pragmatični i konstruktivni". Na završnoj konferenciji za štampu u subotu (12.7.25), Wang je u četiri ključne riječi sažeo najvažnije rezultate iz kineske perspektive: održavati kontakate, izbjegavati pogrešne ocjene, prebroditi razlike i jačati saradnju. Nije međutim spomenuo hoće li Rubio ostati pod sankcijama.

U Washingtonu i Pekingu, prema Rubijevim riječima,  postoji "snažna volja" da se organizuje susret između američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Sastanak ministara vanjskih poslova smatra se indikatorom budućeg susreta američkog i kineskog predsjednika. Međutim, tačan datum još nije dogovoren .

Stoljeće Pacifika

Dok je tokom 20. stoljeća atlantski prostor imao veliki uticaj na svjetsku politiku, 2025. godine je jasno da se taj uticaj u ovom stoljeću premješta na pacifički prostor. Zbog toga politički analitičari 21. stoljeće nazivaju i "Stoljećem Pacifika".

Sjedinjene Američke Države još uvijek su super sila. Ali prema viziji kineskog predsjednika Xi Jinpinga, Kina bi do 2049. – na stotu godišnjicu osnivanja Narodne Republike – trebala postati "snažna, demokratska, civilizovana i harmonična socijalistička velesila". Savjetodavna kompanija PricewaterhouseCoopers (PwC) navela je u studiji s početka 2025. godine da bi Kina u narednih 30 godina mogla prestići SAD i postati najveća svjetska ekonomija.

Već danas svijet karakteriše borba za prevlast između Washingtona i Pekinga – trgovinski rat, globalno naoružavanje i rastuće geopolitičke tenzije.

EU između dvije sile

SAD sada koriste pravo jačeg da bi prisilile sve ekonomski slabije zemlje na trgovinske ustupke. U subotu (12.7.) predsjednik Trump najavio je uvođenje 30% carina na uvoz iz EU, koje bi na snagu trebale stupiti od 1. augusta. Prema informacijama novinske agencije dpa, čelik i aluminijum su izuzeti iz ovog paketa, ali za njih već sada važe visoke carine – 50%, te 25% za automobile i autodijelove iz zemalja EU.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen odmah je reagovala i najavila da će preduzeti "sve neophodne korake" za zaštitu interesa EU, uključujući i kontramjere. Istovremeno je izrazila spremnost za rad na "sporazumu". 

Njemačka privreda je uključila alarm. Najavljene carine mogle bi, prema riječima Wolfganga Niedermarka iz Saveza njemačke industrije (BDI), "štetiti ekonomskom oporavku i inovacionim kapacitetima" i narušiti povjerenje u međunarodnu saradnju. Kao izvoznička nacija, Njemačka – poput Kine – zavisi od slobodne trgovine.

SAD: partner, konkurent i rival EU?

Sada se postavlja pitanje: na koga se Evropa još može osloniti? Na starog saveznika – SAD – koji sada baca klipove u točkove globalizacije, ili na rastuću komunističku Kinu, koja uprkos ideološkim razlikama nastoji ojačati saradnju s Evropom i Njemačkom?

Stručnjaci za Kinu Paula Oliver Llorente i Miguel Otero-Iglesias iz španskog think-tanka Elcano Royal Institute postavljaju provokativno pitanje: Da li je sadašnja SAD za Evropu istovremeno "partner, konkurent i rival"? Ova trostruka definicija zapravo se prvobitno odnosila na Kinu i bila je 2023. uključena u njemačku strategiju prema Kini.

„EU, međutim, ima poteškoća da ovu koncepcijsku definiciju pretoči u konkretne mjere sa kojima bi svi bili saglasni", pišu oboje naučnika. „Nesigurnost je postala odlučujući faktor u strateškom pozicioniranju EU u kontekstu američko-kineskog rivaliteta."

EU i SAD, smatraju Llorente i Otero-Iglesias, imaju jako različite percepcije prijetnje, koje dolaze iz Kine. Dok SAD  Kinu vide kao "hegemonijalnog protivnika" i "egzistencijalnu prijetnju", EU nastoji održati uravnotežen odnos sa ovim globalnim igračem. Zato Evropa mora razviti diferencirane strategije za smanjenje rizika i smanjiti kritične zavisnosti od Kine.

„Istorijski izazov" za Njemačku

U tom kontekstu, "politika Donalda Trumpa i američko-kineski sukob predstavljaju istorijski izazov za Njemačku", kažu stručnjaci za Kinu Claudia Wessling i Bernhard Bartsch iz berlinskog instituta MERICS. Dugogodišnje povjerenje u pouzdanu saradnju s SAD-om ozbiljno je uzdrmano. "Business as usual" više nije moguć.

Ali jedno je jasno: ako se Njemačka previše približi Kini, izazvat će bijes Washingtona. SAD su još uvijek nezamjenjiv faktor u evropskoj poslijeratnoj sigurnosnoj arhitekturi. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, značaj američke vojne prisutnosti u Evropi postao je još očitiji. Njemačka vlada sada je pod neviđenim pritiskom da pronađe svoje mjesto u geopolitički definisanom svijetu, dok je u samoj zemlji njeno društvo sve polariziranije, smatraju Wessling i Bartsch.

Ali i odnosi Njemačke i Kine su zahladnili, uprkos intenzivnoj trgovinskoj i ekonomskoj saradnji. Prošle sedmice njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je kineskog ambasadora na razgovor. Razlog: jedna fregata kineske Narodno-oslobodilačke vojske navodno je usmjerila laser na njemački izviđački avion, koji je letio iznad Crvenog mora u okviru vojne misije EU (zaštita trgovačkih brodova od napada jemenske pobunjeničke grupe Huti). Ovu tvrdnja Peking negira. Prema navodima kineskog Ministarstva odbrane, kineska fregata se nalazila u Adenskom zaljevu a ne u Crvenom moru.

Njemačka strategija prema Kini iz 2023. predviđala je smanjenje rizika pod motom "De-risking". Kao posljedica toga, mnoge kompanije su investirale ne samo u Kini, nego i u SAD-u. Ipak, njemačke firme sada uviđaju da ova dvostruka strategija "može biti u suprotnosti s interesima njemačke privrede i potencijalno dovesti do krize, koja se ogleda u padu izvoza i gubitku radnih mjesta", pišu Wessling i Bartsch. "Zato bi se slogan 'De-risking ali na pravi način' mogao pokazati kao težak zadatak za saveznu vladu."

Novi početak između Brisela i Pekinga?

Krajem jula trebalo bi da se u Pekingu održi samit EU-Kina. Kina se nada novom početku u odnosima s Evropom. Američka vlada još uvijek nije saopštila nove carinske stope za kinesku robu. No glavni američki saveznici u Aziji – Japan i Južna Koreja – već od 1. augusta moraju plaćati carine od 25% na izvoz u SAD. Već sada se može naslutiti kakve bi carine mogle pogoditi Kinu.

Trgovinski rat između SAD-a i Kine mogao bi dovesti do toga da tržište EU mora apsorbirati kineski višak kapaciteta. SAD bi mogle i robu, proizvedenu zahvaljujući kineskim direktnim investicijama u EU, definisati kao kinesku – i nametnuti visoke carine.

Kako bi se smanjila zavisnost, sve članice EU morale bi vući uže na istu stranu, poručuju Llorente i Otero-Iglesias. Članice EU imaju različite odnose sa SAD-om i Kinom. Njihova ekonomska zavisnost od prve i druge najveće svjetske ekonomije također se razlikuje. Ta "inherentna heterogenost" vodi i do različitih vanjskopolitičkih pravaca.

„Partnerstva su za EU nezamjenjiva – također s Kinom", zaključuju dvojica španskih eksperata. „Kina mora otvoriti svoje tržište za evropske kompanije. Za to su potrebne konkretne mjere – a ne samo obećanja."

Ovaj članak najprije je objavljen na njemačkom jeziku.