„Emilija Perez“ oduševljava Holivud i nanosi bol Meksiku

Ozloglašeni narkobos podvrgne se operaciji da bi počeo nov život kao žena, ali se poslije operacije vrati u staro okruženje da bi opet okupio porodicu. Francuski režiser Žak Odijar stvorio je mjuzikl sa suptilnim pjesmama i umjetničkim plesom. Film s velikim emocijama. Holivud je oduševljen. Film ima 13 nominacija za prestižnu nagradu Oskar. Prije toga je film dobio četiri Zlatna globusa Holivudskog udruženja stranih novinara.

Ali, u Meksiku film „Emilija Perez" ne nailazi na takve reakcije. Niti je film sniman na originalnim lokacijama u Meksiku, niti su angažovani meksički glumci. Film je snimljen u jednom studiju kod Pariza. Pred kamerama su, sa izuzetkom Adrijane Paz, uglavnom glumci koji nisu iz Meksika: Špankinja Karla Sofija Gaskon kao narkobos, a u ostalim važnim ulogama američke glumice Zoi Saldana i Selena Gomez.

Iskorišćava li film meksičku krizu?

Meksička novinarka Cesilija Gonzalez smatra da je film pun „stereotipa“ i svjedoči o „ignoranciji i nedostatku poštovanja Meksika“. Na platformi Iks napisala je da „Emilija Perez“ koristi „jednu od najgorih humanitarnih kriza svijeta“ – masovno nestajanje ljudi u Meksiku.

Meksički kamerman Rodrigo Prieto koji radi u Holivudu rekao je da film djeluje „neautentično“ – ako se zanemari Adrijana Paz. Ona je u filmu glumila udovicu žrtve kartela i bila je prisutna na konferenciji za medije na kojoj se čula oštra kritika filma. Adrijana Paz reagovala je neočekivano. Otkrila je kroz suze da je prije 15 godina i sama bila žrtva otmice. Onda je doživjela slom pred kamerama.

Meksiko decenijama doživljava niz stravičnih zločina. U ratu narkobosova i njihovih kartela svakodnevno nestaju ljudi, otimaju ih i vrše se pogubljenja. Do avgusta 2024. je „Nacionalni registar iščezlih i nestalih osoba“ (RNPDNO) zabilježio 116.386 imena nestalih. Do danas je osuđeno 40 počinilaca.

„Često su državni organi umiješani u otmice. Veoma mali broj je rasvijetljen“, kaže za DW Fransoaz Grev koja radi za Njemačku koordinaciju ljudskih prava, mrežu organizacija za zaštitu ljudskih prava i crkvenih humanitarnih organizacija.

Literatura i filmovi o nasilju u Meksiku

Nestajanje ljudi bez traga je uticalo i na meksičku književnost. Novinar Antonio Ortunjo je u svojoj knjizi „Nestali“ koja je prevedena i na njemački 2019, ispričao priču o luksuznoj vili koju gradi mafijaški preduzetnik. Ortunjo je rođen 1976. i tom knjigom je razgolitio svoj rodni grad Gvadalaharu koja je postala simbol svega što je u Meksiku krenulo po zlu: trgovina narkoticima, korupcija, privredni kriminal, nasilje. Gvadalahara je sjedište moćnog narko-kartela.

Sa poznatim romanom „2666" o seriji ubistava žena u Meksiku, čileanski pisac Roberto Bolanjo podsjetio je svjetsku javnost na masovno umiranje u Meksiku.

Film „Bez posebnih znakova" (Sin señas particulares), koji je u Njemačkoj prikazan kao „Šta se dogodilo u autobusu 670“, snimljen je 2020. Režiserka Fernanda Valadez ispričala je priču o tome kako jedna majka u Meksiku očajnički traži nestalog sina.

Sada je film „Emilija Perez" dotakao istu temu. Meksički pisac Horhe Volpi nazvao je film „frivolnim dovođenjem u zabludu“. On je postavio pitanje: „Svirepi šef kartela, koji na savjesti ima na stotine ubistava, preobrazi se u osjećajnu ženu koja se posvećuje najslabijima?“ Volpi je na platformi Iks film nazvao neoprostivim „narativnim žongliranjem“. Dodao je da će „Emilija Perez“ možda dobiti nagrade „ali i prezir žrtava“.

O svemu se izjasnio i režiser Žak Odijar u intervjuu za njemački dnevni list Tagescajtung: „Pričam o socijalnoj i političkoj stvarnosti, ali nikada nisam htio da snimim dokumentarni film o Meksiku ili o promjeni pola neke osobe. Koristim prenaglašenu formu, artificijelnost mjuzikla i melodrame, kako bih emocionalno ispričao svoju priču“.

I zaista, film „Emilija Perez” je u strukturi i dejstvu slična operi. Uvijek kada priča postaje emotivna, počinje muzika, akteri počinju da pjevaju ili igraju. „Ovde su pjesme integralni dio radnje, a ne samo usputni ukras“.

Narativ koji Meksiku nanosi bol

Odijar je radnju svog mjuzikla smjestio u Meksiko i samo se sporadično dotakao problema nestanka ljudi. Jedna scena prikazuje žene nestalih i ubijenih muškaraca koje pjevaju pjesmu „Para“. Režiser kaže da u Meksiku zaista postoji hor udovica žrtava kartela.

Režiser je odgovorio na kritike: „Pravo pitanje je, da li je legitimno da govorim o određenim temama? Smijem li kao bijeli, heteroseksualni Francuz u svojim sedamdesetim, da se pozabavim promjenom pola? Ili bolom porodica žrtava kartela? Pa, mislim da smijem. Živim u ovom svijetu, čitam i primjećujem, razmišljam. I zašto to ne bih smio da formulišem i izrazim, svejedno da li govorom, pjesmom, čak igrom?“

Upravo velika pažnja koju je izazvao film jeste problematična za Fransoaz Grev. Prema njoj, „krajnje je upitno“ predstavljanje narkobosa kao aktiviste za zaštitu ljudskih prava. Ona ipak dodaje, da je uprkos svim kritikama, na snazi umjetnička sloboda. „On može da snimi film kakav hoće“. Ali dodaje da ne treba da se smetne sa uma koliko je ta tema bolna i goruća u Meksiku, te da svako ko se prihvati takve teme mora do izvjesne mjere preuzeti odgovornost za to koji narativi se stvaraju i na kakav odjek nailaze.

*ovaj članak je najpre objavljen na njemačkom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu