BiH: Njemačke "ratne lokomotive" u bosanskom rudniku

Mašinovođa Nerves Đulović svaku radnju izvodi gotovo s ljubavlju. Vani još nije ni 20 stupnjeva Celzija, a u kabini parne lokomotive iz 1943. već je jako vruće. Nije ni čudo, uostalom, Đulović stoji uz sami kotao. Miris čađe i smeđeg ugljena ispunjava zrak. Dok lokomotiva škripi, para se probija pored otvorenih prozora.

Ostaci Drugog svjetskog rata: Lokomotive Wehrmachta

Parna lokomotiva pripada rudniku ugljena Šikulje u Bosni i Hercegovini. Oko dvanaest kilometara od Tuzle, ovdje je u funkciji posljednjih pet takozvanih "ratnih lokomotiva". Proizvedene su tokom Drugog svjetskog rata (Klasa 52) i bile su dizajnirane za prevoz velikih, teških tereta na Istočni front brzinom do 80 kilometara na sat. Da bi se to postiglo, morale su biti jednostavnog dizajna, robusne pri hladnom vremenu i jednostavne za održavanje.

Planirano je bilo ukupno 15 000 lokomotiva koje je trebalo izraditi 14 tvornica u Njemačkoj i okupiranim zemljama. Međutim, do 1945. godine izgrađeno je samo oko 6.300. Nakon završetka rata, mnoge od tih lokomotiva predate su drugim zemljama kao ratna odšteta, uključujući tadašnju Jugoslaviju. Tamo su se "ratne lokomotive" tada nazivale Klasa 33.

Ratne lokomotive u rudniku Šikulje

Lokomotive u rudniku Šikulje su i danas u pogonu. U novu tehnologiju trenutno se ne ulaže novac. Rudnik ne mora kupovati gorivo, jer ga nabavlja iz vlastitih zaliha. Parne lokomotive prevoze vagone s ugljenom do obližnje termoelektrane u Tuzli. Lokomotivama su potrebne tri tone ugljena za 16-satnu smjenu.

Ali kako su "ratne lokomotive" dospjele ovamo? Najprije su date Jugoslavenskoj narodnoj armiji u Beogradu - kao ratna odšteta iz Drugog svjetskog rata, objašnjava Merim Aličić, mašinski inženjer i zaposlenik rudnika. "U 1960-ima su prebačene u rudnik Kreka. U Šikuljama su od 1985. godine", kaže on. Aličić slovi kao stručnjak za lokomotive i o njima je također pisao. "Kad sam počeo ovdje raditi, bio sam fasciniran povijesnim lokomotivama. Ali gotovo nisam pronašao nikakav materijal o njima. Stoga sam puno istraživao i napisao knjigu kako bih sačuvao ovu tehničko naslijeđe. Jer ove lokomotive su svjedok vremena", kaže 49-godišnjak. Jedna od njegovih knjiga objavljena je i na njemačkom jeziku.

To da ova tehnologija i danas pouzdano radi je i zbog za to opremljene radionice. Ovdje se lokomotive servisiraju jednom mjesečno. 42-godišnji mašinski inženjer Almedin Kadić vodi radionicu, u kojoj je radio i njegov otac. Najmlađi je od šest zaposlenika i tu je već 17 godina.  

Radnici sami proizvode sve rezervne dijelove, što je teško sa samo šest kolega, pogotovo jer će neki od njih uskoro u mirovinu. Tokom proteklih nekoliko desetljeća broj ljudi u radionici stalno se smanjivao. "Kada sam ovdje počeo raditi, sve je bilo dobro organizirano", kaže Kadić. Danas nemaju dovoljno osoblja i ne čini se da će se to promijeniti u budućnosti: "Ovako možemo obavljati samo najosnovnije popravke", kaže Kadić.

Koliko će dugo parne lokomotive još voziti?

Koliko će se dugo tehničari baviti lokomotivama, nije sigurno. Postoje glasine da će ih uskoro zamijeniti dizelske lokomotive. "Ne vjerujem u to", objašnjava Kadić. "O tome smo već razgovarali prije 40 godina, kada je moj otac još ovdje radio", kaže on.

Što će se dogoditi s rudnikom Šikulje u nadolazećim godinama također je nejasno. To ovisi o trenutnoj vlasti u zemlji. U okviru pregovora o pristupanju EU, BiH se obvezala postupno ukinuti kopanje ugljena do 2050. S obzirom na trenutnu situaciju, čini se najrazumnijim da se tvrtka i dalje oslanja na parne lokomotive na ugljen. Trenutno, termoelektraniu Tuzli još uvijek treba mrki ugljen.

„Sve ovisi o politici i energetskoj tranziciji“, objašnjava Zlatan Hodić. Kao tehnički direktor u Šikuljama, odgovoran je za proizvodne procese i time za gotovo 500 zaposlenika. Ovaj rudarski inženjer ovdje radi 25 godina, voli svoj posao i vjeruje da će lokomotive još dugo biti u upotrebi: „Bosna i Hercegovina je još uvijek daleko od energetske tranzicije", kaže 62-godišnjak.

Budućnost parnih lokomotiva: Otpad ili muzej?

Za šefa Kadića, zamjena lokomotiva starih više od 80 godina modernima bila bi gorka pilula: "Stresno je, ali ove mašine su dio nas", kaže. Kad bi se lokomotive poslale na otpad, to bi bio "ubod u srce", jer to bi "nažalost bila njihova sudbina u ovoj zemlji. U drugim europskim zemljama koristile bi se u druge svrhe kako bi se sačuvala povijest."

Hoće li se to doista dogoditi, teško je reći, jer posjetitelji iz cijelog svijeta već dolaze diviti se bivšim "ratnim lokomotivama". Mašinski inženjer Merim Aličić redovito dočekuje ambasadore, znanstvenike i ljubitelje željeznice te strastveno nudi obilaske lokomotiva koje su zrele za muzej. Uživa u susretima s ljudima koji dijele njegov entuzijazam.

Pet od više od 6000 lokomotiva klase 33 izgrađenih za Drugi svjetski rat sada se koristi u mirnodopske svrhe. Ljudi koji s njima rade održavaju ih u životu. Mašinovođa Nerves Đulović kaže: "Jednostavno ih morate voljeti!"