80 godina nakon Auschwitza: Kultura sjećanja u Njemačkoj

Zastave su na pola koplja, u Bundestagu su ispred govornice položeni vijenci. Mnogi zastupnici i gosti nose crno. Održavaju se govori i pljesak pun poštovanja, iz godine u godinu.

Kraj je januara u Njemačkoj, oko 27.01., Dana sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma (NS), međunarodno poznatog kao Dan sjećanja na Holokaust. Ovo je dan kada se obilježava oslobađanja koncentracijskog logora i logora smrti u Auschwitzu 27. januara 1945. Komemoracija je centralni element njemačke kulture sjećanja.

U Njemačkoj postoji više od 300 spomen-mjesta i dokumentacijskih centara o nacizmu, a učenici uče o nacionalsocijalizmu na nastavi istorije. Neki posjećuju spomenike bivšim koncentracijskim logorima u Njemačkoj. Tamo dobijaju informacije o zlodjelima koja su tamo počinjena.

Podsjetnik je to na najmračnije poglavlje njemačke povijesti. Nacistička Njemačka izazvala je Drugi svjetski rat koji je rezultirao milionima smrti i odgovorna je za sistematsko ubistvo šest miliona europskih Židova. Osim toga, tu su bile i stotine hiljada drugih žrtava nacističkog terora: Sinti i Romi kao i politički protivnici nacista, homoseksualci i osobe s invaliditetom. 

Što je njemačka kultura sjećanja?

"Kultura sjećanja je kolektivno znanje i sjećanje na prošlost. Konkretno u odnosu na Njemačku, ključna je za sjećanje na Holokaust i suočavanje s nacionalsocijalizam", kaže Saba-Nur Cheema, politologinja i publicistkinja. Uz to posljednjih godina također sve više sjećanja na istočnonjemačku diktaturu SED-a i razdoblje kolonijalizma.

Mlađe osobe bi mogle pomisliti da je Njemačka oduvijek njegovala kulturu sjećanja. Ipak, Fritz Bauer, glavni državni odvjetnik zahvaljujući kojem su zločini u Auschwitzu izvedeni pred lice pravde u Frankfurtu unatoč velikom otporu, navodno je 1960-ih rekao: "Kada napustim moj ured, počinje neprijateljski teritorij". Bauer, i sam Židov, preživio je nacističku eru samo zahvaljujući bijegu u Švedsku.

Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma u Njemačkoj se obilježava tek od 1996. godine. Nikada nije postao službeni praznik.

Sjećanje i komemoracija: Ugroženi od strane desnice

Do danas je obilježavanje nacističkih zločina meta neprijateljstva – posebno desničarskih ekstremista i desničarskih populista. Ravnatelj memorijalnih centara Buchenwald i Mittelbau-Dora, Jens Christian Wagner, jasno se pozicionirao protiv djelomično desničarske ekstremističke stranke Alternativa za Njemačku (AfD) u Tiringiji - i od tada mu se prijeti, kako piše na X.

"Gotovo sva memorijalna mjesta suočena su s vandalizmom i negiranjem Holokausta. Ono što se također može primijetiti jest da se situacija s raspravama na licu mjesta sve više zaoštrava", kaže Veronika Hager iz Fondacije Sjećanje, odgovornost, budućnost (EVZ). "Izjave koje bismo mi kao društvo prije deset godina odbacili kao relativno ekstremne sada dobivaju mnogo veću podršku", kaže ona.

Nedavno je šefica AfD-a Alice Weidel izjavila u TV intervjuu: "Nema sumnje da je Adolf Hitler bio antisemitski socijalist i da je antisemitizam pretežno lijevi." Izjava je u skladu s njezinim ranijim tvrdnjama stranačkih kolega, o nacističkoj eri kao "ptičjem brabonjku u povijesti". 

"Cilj je omekšati stvari tako da na kraju više ne govorimo o onome što se dogodilo. Uz opasnost da prijetnja koju predstavljaju desničarske nacionalističke grupe više nije opipljiva i konkretna", kaže Cheema.

Propada li kultura sjećanja?

Michel Friedman jedan je od publicista koji već godinama skreću pozornost na rastući antisemitizam. On oštro kritizira kulturu sjećanja. "Da smo napravili domaću zadaću, takva besramna i brutalna mržnja prema Židovima sada ne bi bila raširena", rekao je u intervjuu za magazin Der Spiegel.

Za njega je – a to također često izražavaju židovske organizacije i udruge – njemačka kultura sjećanja previše ritualizirana i previše ukorijenjena u prošlosti. "Koliko god je važno baviti se mrtvim Židovima, naša odgovornost mora biti na živim Židovima. A život u Njemačkoj nije dobar za njih."

Kultura sjećanja ne pomaže automatski protiv antisemitizma

Ne samo od 7. oktobra 2023., dana Hamasovog brutalnog terorističkog napada na Izrael u kojem je poginulo 1200 ljudi, broj antisemitskih napada u Njemačkoj je naglo porastao. Za neke je to dokaz da je kultura sjećanja zakazala.

Kultura sjećanja i zaštita židovskog života – o tome se u Njemačkoj često govori zajedno. Lekcije iz prošlosti trebale bi dovesti do odgovornosti u današnjem vremenu. Iako je ova veza djelomično tačna, ona zahtijeva nešto od kulture sjećanja što ona teško može postići, kaže Joseph Wilson, stručnjak u odjelu "Akciom protiv antisemitizma" pri Fondaciji EVZ.

"Kultura sjećanja nije isto što i sprječavanje i borba protiv antisemitizma", kaže Wilson. On kaže da suosjećanje koje se možda osjeti prilikom posjeta nekom spomen-mjestu ne prevodi se automatski u sadašnjost i ne navodi ljude da prepoznaju antisemitske kodekse i zavjeru teorije.

“Umjesto toga, moramo priznati da su naši koncepti prevencije antisemitizma djelomično propali”, kaže Wilson. 

Kultura sjećanja – ili mnoge kulture sjećanja?

Kultura sjećanja u Njemačkoj doživjela je mnoga neslaganja. Bilo je sporova među povjesničarima o posebnosti nacističkih zločina i rasprava u feljtonima. 7. oktobar 2023. i rat u Gazikoji je uslijedio s desecima hiljada mrtvih zasigurno predstavljaju još jednu prekretnicu jer je otkrio i greške u Njemačkoj.

Najkasnije od čuvenog govora Angele Merkel u izraelskom parlamentu 2008., u kojem je sigurnost Izraela proglasila njemačkim državnim pitanjem, odgovornost za opstanak židovske države, kaže Wilson, često se smatra dijelom kulture sjećanja. Za neke je to, kaže on, znak da njemačka kultura sjećanja nije inkluzivna i nije stvorena za moderno useljeničko društvo. 

Saba-Nur Cheema se ne slaže: "Ne bih rekla da nije stvorena za to. Jer civilno društvo samo oblikuje kulturu sjećanja." Ali obrazloženje dano na početku rata u Gazi da je Njemačka na strani Izraela isključivo zbog povijesti dovelo je do "kritika među mnogim mladim migrantima". Pitali su se: "'Zašto Palestinci sada toliko pate?" Nema ništa loše u postavljanju tog pitanja", kaže ona.

Na primjer, Saba-Nur Cheema vidi slogan "Oslobodite Palestinu od njemačke krivice", koji se uzvikivao na demonstracijama posebno u Berlinu, kao političku poruku, a ne kao napad na kulturu sjećanja. Istraživačko-informacijski centar o antisemitizmu (RIAS), pak, slogan u izvješću ocjenjuje kao "želju da se podvuče crta ispod nacističke prošlosti".

Možda su ovakve rasprave znak da u Njemačkoj ne postoji samo jedna, nego mnogo kultura sjećanja.

Sjećanje ostaje važno

Za Veroniku Hager iz EVZ-a jedan bi put mogao izgledati ovako: "Postoji toliko mnogo stvari u našem životnom okruženju koje možemo promatrati na vrlo konkretan način." Tako bi se pripravnici mogli baviti tvrtkom u kojoj rade tokom nacističke ere ili time koje je živio u određenoj kući i potom ubijeni. To se, kaže Hager, može dogoditi s mladim ljudima sa ili bez migracijske pozadine.

Ono o čemu se u Njemačkoj općenito malo govori jesu biografije počinitelja u vlastitoj porodici. Michel Friedman je to jednom rekao ovako: „Znate, postoje milioni suvremenih svjedoka! Pogledajte što su vaši djedovi, bake, pratetke i stričevi učinili!

To bi, kaže Hager, mogao biti sljedeći korak u kulturi sjećanja u Njemačkoj. "Ne želim doći do tačke u kojoj kažemo: U redu, sada imamo savršenu kulturu sjećanja i završavamo s tim, “ kaže Hager. "Za mene je uvijek nešto diskurzivno što se kreće i razvija."

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu