Vladimir Kalanj imao je 16 godina kada je, tokom akcije Oluja, napustio svoj rodni Ervenik u sjevernoj Dalmaciji. Od tada je prošlo 30 godina. Iako je još kao tinejdžer donio odluku da će se vratiti, ostvarenje te želje čekao je tri decenije – dok djeca ne odrastu i dok se ne steknu uslovi. Danas ponovo živi u kući svoje majke i priprema stolarsku radionicu.
U Beogradu je stvorio život, postao otac i otvorio vlastitu firmu, ali rodni kraj nikada nije zaboravio. Kaže da mu svjetla velikog grada nisu bila važna, a da mu mir, priroda i prostor sela donose pravu sreću. S nostalgijom govori o školskom igralištu, prijateljima i osjećaju pripadnosti.
Ne opterećuje se problemima, već vjeruje u ljude i pozitivan pogled na život. „Nikad nije kasno da se vratiš tamo gdje ti je srce ostalo“, poručuje Vladimir, koji je danas, kako kaže, istinski sretan.