Dan nezavisnosti BiH: Da li je moglo drugačije?

„1. mart je bio naša sudbina i neumjesno je, pa i grešno pitanje da li je išta moglo biti drugačije. Mi ne bismo bili ono što jesmo da smo tada, u ime sumnjive sigurnosti, izabrali potčinjavanje“ – riječi su prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne Republike Bosne i Hercegovine (BiH) Alije Izetbegovića. „Potčinjavanje“ je tada značilo ostanak u tzv. „krnjoj“ Jugoslaviji, kako su mnogi zvali ostatke bivše SFRJ, nakon što su Hrvatska i Slovenija već proglasile nezavisnost.

Desetljećima poslije u BiH državi sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda nije mali broj onih koji se ipak pitaju da li je moglo biti drugačije. Za razliku od većine Bošnjaka i Hrvata, većina Srba uglavnom smatra da je trebalo ostati u Jugoslaviji, makar ona bila „skraćena“ ili „krnja“, kako su je tada zvali. Mišljenja sagovornika DW-a o tome su podijeljena.

Stjepan Kljujić o podršci za referendum

Bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH i ratni član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić, inače kritičar Alije Izetbegovića, kaže da je 1. mart jedan od najznačajnijih datuma u modernoj historiji BiH. On nema dilema oko odgovornosti za raspad SFRJ – što je i dovelo do bosanskog referenduma – a za raspad Jugoslavije optužuje nekadašnje srbijansko rukovodstvo.

„Raspad Jugoslavije započeo je na 14. kongresu Saveza komunista SFRJ 1991. godine, kada je Slobodan Milošević napravio belaj, a Slovenci i Hrvati su odmah odlučili otići. Milošević se tada suprotstavio svim slovenačkim prijedlozima za modificiranje Saveza komunista Jugoslavije i bivše SFRJ. U BiH je došlo do diferencijacije, pa je Međunarodna zajednica preko Badinterove komisije (Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji) predložila izjašnjavanje stanovništva o budućnosti BiH", kaže Kljujić.

Da nije bilo SDS-a...

Na referendumu, koji je održan 1992. godine, 64 posto građana izjasnilo se za „suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i svih  drugih naroda koji u njoj žive“.

Kljujić kaže da bi, da nije bilo blokada Srpske demokratske stranke (SDS), 80 posto stanovništva bilo za nezavisnu BiH. „Mnogi Srbi iz urbanih sredina bili su za nezavisnost BiH", kaže Kljujić. On podsjeća da je referendumu prethodio veliki otpor, čak i od strane tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana „zbog dogovora sa Miloševićem u Karađorđevu o podjeli Bosne". „Ali je referendum podržala Katolička crkva nakon mog susreta sa kardinalom Kuharićem, tako da su se Hrvati u BiH 1992. godine masovno odazvali pozivu na referendum“, kaže Kljujić.

„Krnja Jugoslavija“ – propuštena mogućnost?

Srpski političar, doktor pravnih nauka Petar Kunić podsjeća da je Slobodan Milošević ponudio tadašnjim političarima iz BiH Adilu Zulfikarpašiću i Muhamedu Filipoviću model „skraćene Jugoslavije" u čijem bi se sastavu našle BiH, Srbija, Crna Gora i, eventualno, Makedonija. Sagovornik DW-a kaže da su Zulfikarpašić i Filipović ovaj prijedlog prihvatili ali je on odbijen od strane Alije Izetbegovića, nakon intervencije američkog ambasadora Warrena Zimmermanna. „To je bio jedan od razloga za mnoge negativne događaje, koji su potom uslijedili", smatra Kunić.

Situacija je bila veoma kompleksna, jer Hrvati u BiH nisu bili spremni prihvatiti bilo kakav model Jugoslavije. Priznaje to i Kunić, dodajući da su bosanski Hrvati bili orijentirani prema Hrvatskoj, koja je već proglasila nezavisnost. „Možda je postojala neka šansa za autonomiju bosanskih Hrvata u okviru te 'skraćene Jugoslavije', ali taj model nikada nije bio na stolu", kaže Kunić.

Tuđman i Milošević odbili sve bosanske prijedloge

Miro Lazović, bivši predsjednik Skupštine Republike BiH i jedan od bosanskih pregovarača u Daytonu, podsjeća da su uoči referenduma bh. zvaničnici predlagali niz inicijativa za očuvanje Jugoslavije, uključujući konfederalna rješenja. „Inicirao sam prijedlog, koji je postao osnova za platformu Alije Izetbegovića i makedonskog predsjednika Kire Gligorova za očuvanje Jugoslavije kao konfederacije, ali su Milošević i Tuđman to odbili“, kaže Lazović. Tada se pristupilo organizaciji referenduma, na kojem su se građani u velikom procentu opredijelili za nezavisnu državu BiH.

„Referendum kao demokratski čin nije bio okidač za rat, jer je rat već ranije zahvatio područja u Hrvatskoj, ali i dijelove BiH i to prije referenduma. Sjetite se napada JNA na selo Ravno 1991. godine“, podsjeća Lazović, naglašavajući da sudbina rata ili mira nikada nije zavisila od BiH. „O tome se odlučivalo na relaciji Beograd-Zagreb", kaže sagovornik DW-a.

Lazović: „Skraćena Jugoslavija nije bila opcija“

Napominje da je BiH platila najveću cijenu, ali je danas nezavisna država i članica Ujedinjenih naroda. „A što se tiče SFRJ, žao mi je što nije očuvana, jer je to bio dobar projekat za sve narode koji su u njoj živjeli, a posebno za Srbe, jer je srpski narod samo u Jugoslaviji mogao živjeti u jednoj državi“, kaže Lazović.

To je, kako ističe, govorio i poslanicima SDS-a u Skupštini Republike BiH. „Ali Milošević je htio samo 'Veliku Srbiju', za šta je stekao sljedbenike i u Hrvatskoj i u BiH", kaže Lazović. „Skraćena Jugoslavija“ za njega nije bila opcija, jer je umjesto cijele Republike Hrvatske trebala uključiti njene okupirane dijelove – tzv. Kninsku Krajinu i zapadnu Slavoniju.

Prvi mart 1992. godine bio je prelomni trenutak u modernoj historiji BiH. Referendum za nezavisnost je označio kraj jedne epohe i početak nove, uz sve izazove koji su uslijedili – od očuvanja nezavisne BiH do Daytonskog preustroja države.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu