Šta je ovo, Evropo?

Ne znam kada je to počelo: odjednom se u svakodnevici stalno bavimo napadima na liberalnu demokratiju i društvo. Da li je to budućnost koju želimo svojoj djeci? Je li to svijet u kojem želimo da odrastaju? Borba protiv manjina kao demokratski modus sadašnjice?

U Njemačkoj se ponovo diskutuje o ukidanju dvojnog državljanstva. Stara ploča – kada odgovaram na to, osjećam se kao da sam pošandrcala. Moj prvi tekst o toj temi sam objavila 1999. Tada je g. Roland Koh smatrao da će sakupljanjem potpisa protiv dvostrukog državljanstva osvajati glasove birača. Sve po starom. Skoro. Ovaj novi korak unazad nisu načinili stari, sijedi muškarci, već Mlada Unija – kojoj se Angela Merkel sada usprotivila kao zrela žena.

Dvostruko državljanstvo – tema od juče

Prije 20 godina, CDU je u predizbornoj kampanji tematizovala dvostruko državljanstvo. Merkel zna da je to tema jučerašnjice i zato baca debatu o integraciji upravo tamo. Sada za građane EU postoje mogućnosti dvostrukog državljanstva, to jest: mnogi takvim zakonom ne bi bili pogođeni, ali bi predizbornom kampanjom protiv njihove životne realnosti bili previše razljućeni da bi dali svoj glas CDU – na primjer, svaki Irac sa njemačkim državljanstvom. Pri tome bi CDU sa Merkelovom ovaj put imala šansu da i ovdje sakuplja glasove, glasove koji su prije toga normalno bili namijenjeni SPD. Lijepo je to što Mlada Unija opet pomaže Juzosima oko jedne teme. No, stranci sa njemačkim državljanstvom i mladi ljudi sa dvostrukim državljanstvom su i birači u jesen 2017.

Zašto bi bacanje sidra u dvije države redovno moralo da se povlači po nacionalnom blatu? Je li to hobi za sve one koji van Njemačke smiju da se bave samo turizmom? Oto fon Habsburg, sin poslednjeg austrijskog cara, posjedovao je njemačko, austrijsko, hrvatsko i mađarsko državljanstvo, pročitah tek sada. Umro je u 98. godini, mirno, na Štarnberškom jezeru, pretpostavljam da mu četvorostruko državljanstvo nije naštetilo. Ali, Mlada Unija ne misli na njega. Njihova inicijativa se odnosi naravno prije svega na mlade ljudi čiji roditelji ne dolaze iz EU. Gdje ono stadosmo sa pregovorima o pristupu Turske? Tako je. Sada njemačka politika svakome ko je ovdje rođen treba da pokaže koliko je čvrsto sazdana kako bi onda taj mogao da otrči i utješi se u Erdoganovom naručju. Ako onaj ko je ovdje rođen tu ponovo živi kao stranac, onda ne može ponovo ni da glasa. Još malo pa dvadeset miliona ljudi koji žive u Njemačkoj neće imati pravo glasa sljedeće jeseni, većina njih su maloljetnici i večiti stranci, nikad-njemački-državljani, prvi doseljenici.

Internet – ulaz u usijane mlade glave

Time se, dakle, bave njemačke stranke u vremenima u kojima siromaštvo u zemlji raste, raspodjela blagostanja je sve neravnopravnija, a slike iz Alepa obilaze svijet. Slike koje bi morale da politizuju svakog nepolitičnog čovjeka. Jeste da se one u njemačkim vijestima mogu vidjeti dosta rijetko. Ovdje smo se navikli na udoban televizijski program, koji nikoga ne može da izbaci iz fotelje u dnevnoj sobi. Za tako nešto je već potrebno uključiti Al Džaziru ili CNN. Kapije svijeta.

Kako nam je internet u početku hvaljen kao velika slobodna kapija svijeta! A u šta se pretvorio? U vrata koja vode u male usijane glave. U neotesan jezik i neukrotiv gnjev. Otkako skidamo vijesti sa interneta i mislimo da tamo imamo drugi život, realnost je postala jednostavnija. Sada treba gledati u najmanje glave i diskutovati na najnižem nivou, jer onaj ko to ne radi je „elitaran". Ranije je postojao bon-ton, sada postoje klikovi. Mladi hodaju svijetom kao u staklenoj kutiji, na željezničkim stanicama svi gledaju u svoje ekrane i osjećaju da ih se okolni ljudi više ne tiču. I političko angažovanje je za mnoge kliktanje miša, palac nagore i onlajn-peticija. Dobre su bile svijeće, ali njih danas niko ne pali čak ni za Alep.

Čerčil je govorio o sjedinjenim evropskim državama

Evropa je kontinent čiji su gradovi poslije 1945. izgledali kao što danas izgledaju ulice Alepa. Ljudi u Evropi su počeli od nule. Nije bilo više nade za umjetnost i filozofiju, u čovjeku nije bilo ni najmanje nade da će zahvaljujući bilo kakvoj formi obrazovanja od njega postati bilo šta ljudsko. Čovjek uči da bi naučenim uništavao, to je bio bilans obrazovanja čovjeka poslije Drugog svjetskog rata. Tu je bio Adorno i proglasio kraj, tu je bila Hana Arent i nije vidjela ljudska prava, iako se svuda govorilo o ljudskim pravima.

Vinston Čerčil, političar, ne pjesnik, održao je 19. septembra 1946. u Cirihu govor koji je ujedinjenu Evropu vidio kao jedini put da se za ovaj kontinent ponovo stvori budućnost. U tome bi trebalo da prednjače poznate i velike zemlje, rekao je. On je govorio o sjedinjenim državama Evrope. Jedna od zemalja koje je trebalo da „prednjače" je u međuvremenu istupila iz ujedinjene Evrope. Jug Evrope se bori. A mi na Sjeveru govorimo o dvostrukom državljanstvu nekoliko stotina mladih kao o velikoj predizbornoj temi. Ali, za birača, pasoš to malo mladih ljudi kao da je važniji od jedinstva jednog kontinenta. Mada nisu to ni birači – političari su ti koji potcjenjuju svoje birače, jer tirade mržnje na internetu odjednom smatraju glasom svog naroda.

Ponovo ima nade u Evropi

Prošle nedjelje je jedna mala zemlja iskoračila i pokazala da razgovor sa građanima još uvijek može da se vodi. Otada ponovo ima nade u Evropi. Izbori u Austriji su pokazali da trampovskim predizbornim strategijama ne može da se pobjeđuje na izborima u Evropi. Ne smijemo da dozvolimo dalje prljanje naše svakodnevice. Ne treba da stalno reagujemo na ono što nam socijalni mediji bacaju kao svakodnevnu hranu. Tramp je slijedio strategiju „One tweet per day keeps the media my way". Vrijeme je da političari, intelektualci, Evropljani i „Citoyens" ponovo sami pođu naprijed, postavljaju teme, dopru do ljudi. Nije važno samo da se demontiraju populisti i njihov govor, već i da se konstruiše svijet koji može da im se usprotivi. Taj protivsvijet još ni izdaleka nije gotov. Tek smo na njegovom početku.

Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorka pozorišnih komada i novinarka, rođena kao kćerka hrvatskih doseljenika u Vajblingenu. Živi u Hajdelbergu. Nedavno je objavila roman „Made in Germany – šta je njemačko u Njemačkoj?" Tu ona piše o identitetu Njemačke kao doseljeničke zemlje.